08.11.2018.

Prosvjed radnika brodogradilišta

Piše:Filip Povrženić

Na prosvjedu sam gledao ljude i primijetio da tamo nije bilo mladih. Oni su ili odavno otišli ili svoju budućnost ne vide u tome. Svakako je ne vide u prosvjedima na kojima im sindikalisti i propali političari drže govore. Svakako je ne vide u županu. Sve je to sporo, nemoćno i zastarjelo

 

Skupili su se, pješačili od brodogradilišta do centra grada kako bi poručili – što? Kako bi javnosti još jednom dali do znanja da nisu dobili plaće i da to neće moći dugo tolerirati. Ne žele odlaziti van, žele raditi u domovini, a ne kao stranac u nekoj stranoj zemlji.

Redali se govornici i poručivali jedni drugima da ne žele da se sa ovim brodogradilištem dogodi isto što se i dogodilo sa brojnim riječkim poduzećima. Da se zatvori i propadne. I da se treba nadati da se to neće dogoditi. No, ono što je najizglednije je – da će se upravo dogoditi to. Da će to brodogradilište biti ugašeno, kao i sve te firme prije njega.

Na prosvjedu sam gledao ljude i primijetio da tamo nije bilo mladih. Oni su ili odavno otišli, ili svoju budućnost ne vide u tome. Svakako je ne vide u prosvjedima na kojima im sindikalisti i propali političari drže govore. Svakako je ne vide u županu. Sve je to sporo, nemoćno i zastarjelo.

Na govorima je bilo riječi da nešto tu ne štima. Kako mogu Talijani proizvoditi brodove, a mi ne možemo? Slično se mogu pitati i naši tekstilni radnici. I naši poljoprivrednici. Ali, pitanje je, što tu ne štima. Možemo li pitati moje prijatelje koji su u Irskoj ili u Kanadi? Koji rade u Francuskoj ili Velikoj  Britaniji? Što ne štima?

No, oni nisu imali vremena razmišljati. Vidjeli su gdje stvari štimaju i otišli tamo. Nemaju vremena čekati da ovi osnuju povjerenstvo i odbor pa da nakon 20 godina shvate da nešto ne štima. I onda, u nekom pokušaju popravka, naprave da štima još manje. I pritom potroše gomilu novaca. Dok se sve ne raspadne kao kula od karata.

Mladi su otišli ili pripremaju odlazak. Ne žele davati svoj novac za propale projekte i nove automobile i tuđe mirovine. I žele normalan život. Čak je i Jadrolinija kupila svoj novi katamaran na dalekom istoku.

Svi govore – treba se nadati. Naravno, nada je besplatna.

Podijeli