Uvijek me iznova iznenadi taj prizor. Gomila ljudi, njih tisuće čeka u redovima. Čekaju satima. Za porciju graha. - Ljudi čekajte, nemojte se gurati. - Ima za svih, ima za svih! - Polako! Ograda popušta i 5-6 penzionera pada na tlo. Ovi koji su im najbliže, podižu ih na noge. Ovi koji su im malo dalje, zauzimaju njihova mjesta-tko im je kriv. A ovi najudaljeniji niti ne primjećuju što se događa. Oči su im uprte u veliki lonac. Izgleda da opet Hrane neće biti dovoljno za sve. Gledam te ljude i mislim si: Jesu li gladni? Jesu li toliko gladni? Ili je nešto drugo u pitanju? Grah je jedno od najjeftinijih jela. A ljudi se praktički tuku za njega. Zbog čega? Godinu za godinom gledamo iste snimke. Slušaju glupe i jeftine političke govore i tuku se za jeftinu hranu. Svojevoljno. Govore im da su prevareni i svake godine to iznova slušaju. I svake godine ih iznova prevare. Graha nikada nema dovoljno za sve koji dođu. A oni opet dolaze. Zbilja jaka navika. Tvrdoglavost? U čemu je stvar? Zar u suncu i na livadi ne mogu uživati bez da četiri sata čekaju u redu? Ne mogu li uživati bez da im netko drži govore? Bez da im netko obećaje da će biti bolje ili, u ovom slučaju, da jest bolje, stvarno. Došao je neki jadnik, potpredsjednik Vlade, poslali ga da obavi prljavi zadatak. Da održi govor. Prevarene ljude uvjeravao je da žive odlično. Čak bolje nego on sam. Sve je dobro argumentirao. Nema razloga za sumnju-Dokazao je statistički. On je školovan, pametan čovjek: X posto više nego lani. Međutim... Tu više nitko nikoga ne može uvjeriti u ništa. On zna da laže i oni znaju da on laže. A opet se igraju. Ovaj čita svoje, ovi mu zvižde. Njemu neugodno, njima neugodno. A i dalje su zajedno. To je svojstvo luđaka, zar ne? A zašto se igraju luđaka? Zar nemaju pametnijeg posla? Ne želim si priznati da nemaju... Jer, možda je druga stvar u pitanju...Možda su tamo zato jer je sve to skupa jedno lijepo proljetno druženje. I sve je to dio ceremonije. Sunce sja, trava je zelena. Praznik rada. On se glupira, ja malo zviždim, onda se malo živciram u redu i na kraju se sit napijem jeftinog vina i pjevam zajedno sa zabavljačima na pozornici. I sutra pričam kako sam se dobro proveo. Jer taj dan je bio različit od ostalih dana, kad ionako isto jedem grah. Za ovaj grah se doživjelo barem malo uzbuđenja. Pala mi je Milka na glavu. I, možda je važno reći. Možda je i u ovome odgovor na zašto: Grah je besplatan. Ljudima netko nešto poklanja. Netko se oko njih trudi. To ovi dugo nisu doživjeli... Jer su naviknuti plaćati na vrijeme i biti strpljivi. A danas...grah je besplatan. Besplatan! To je kao nekakva premija. Dobitak na lotu. Bonus. Imati će više nego što imaju, a za to nisu morali raditi. Zar to nije genijalno? Možda čak misle da je to platio netko drugi. Netko njima mrzak. A onda iz toga proizlazi još veće zadovoljstvo. Oni su na dobitku a netko je na gubitku. Jedan dan u godini oni su ti koji uzimaju. Stvari su izokrenute. Kralj ih poslužuje a oni su kraljevi. Imaju moć. Nešto slično kao karneval. Imaju ključeve grada. Ključeve države. Mogu zviždati. Biti će na televiziji. A.... Onda im i taj jedan dan upropaste. Ne daju im dovoljno graha. Kako je to moguće? I taj dan opet ispadnu ovce. I na ovčji dan ih ostrižu. A opet, gle čuda, oni dolaze. Tako je to-svake godine izraste nova vuna. A stara? Na staru su već zaboravili...Pa ipak je to Prvi 5.