Ukoliko se prošetate ispred ogromnih paravana kojima je ograđeno omiljeno riječko izletište - jezero Fenixve, još uvijek imate priliku vidjeti sliku nekakvih zgrada, garaža i sličnog, svega što se tu navodno namjeravalo graditi. Sva sreća da su igrom slučaja, odustali. Zamislite kako bi to bilo kada bi u centru grada bile takve zgradurine i poslovni prostori. Dok su na vlasti političari, toga nećete vidjeti. Oni su, kako bi se reklo, više vodeni tipovi. Ubrzo će kraj školske godine, i maturanti se više neće morati bacati u fontanu. Samo nekoliko desetaka metara dalje imaju pravo malo izletište, gdje mogu izvoditi svoje egzibicije. I što je najbolje - nikome neće smetati. Ograđeni su, skriveni od zgražajućih pogleda građana. Imaju punu privatnost, ogromno jezero u centru grada. Ukoliko ipak dođe do kakva incidenta (možda kakav pripiti momak počne rušiti stare gradske zidine) policijska stanica je odmah tu preko puta. Naši plavci sigurno neće dozvoliti devastaciju kulturno-povijesnih spomenika. A sigurno bi i ljudi u gradskom poglavar-stvu vrlo glasno protestirali protiv bilo kakvog oskrvnuća naše baštine. Dakle, što se toga tiče, naš strah je sasvim neopravdan. Ako vas kakvi poslovi nanesu na Pećine, savjetujem vam da posjetite još jedno izletište. Ovo je jedno, malkice drugačijeg tipa. Dok je pitoreskni bazen Fenixve pravo mirno (usudim se reći i) europsko odmorište, oaza plavog i zelenog usred zaglušujuće (zaglupljujuće?) i zamaraju-će sivoće grada, kanjon WTC-a prava je meka za one pustolovnog duha. Smješten na krajnjem istoku grada, nepunih 10 minuta vožnje dvojkom od njegova središta, prekrasni kanjon WTC odražava jednu sasvim drugu sliku Rijeke. Divlju i neobuzdanu. Smeđu i pustu. Grubu i neljudsku. Ali opet, lijepu u svojoj pustoši i sirovosti. Lijepu na drugačiji, nekonvencionalni način. Kanjon je smješten odmah ispod nebo-dera, sa njegove sjeverne strane, i čini divan kontrast južnom obzoru - sinjemu moru. Malo tko bi rekao se da tako blizu obale može naći pravi mali hrvatski Grand Canyon sa svim njegovim posebnostima. Nažalost, trenutke stapanja sa prirodom može vam narušiti jedan bager na kraj-njem zapadu provalije, podsjetnik da ipak živite (ma koliko vam se to činilo čudnim) u svijetu industrije, velikih profita i interneta. Taj mali bager, samo je naznaka onoga što se prostornim planom predvidilo za ovaj, do sada nedirnuti predio grada. Civilizacija je pobijedila prirodu; to se slikovito vidi i na ovom primjeru. Ah, što ćete, bliže se izbori, i raditi se mora. Ništa ne ostaje netaknuto kada se kod nas zahukta predizborna kampanja. Pa nažalost, ni divlji WTC… To je samo jedna stvar koja se pokrenula prije i zbog izbora. Mislim da će ih biti još. Sumnjam da su novi političari išta kvalitetniji od njihovih prethodnika, koji su svaku kampanju završavali postavljanjem kamena temeljaca za neke buduće projekte. No za razliku od prošlih, novi vla-dari ne započinju nove, već stare projekte. Tako su započeti radovi na jadranskoj magistrali kod Bakra, primjerice. Što se više bliži 20-ti, to će se više raditi. Na dan izbora je maksimum, a onda krivulja rada naglo i drastično opada. Do sljedeće kampanje... Ja stvarno ne znam što oni mogu obećavati. Bit će bolje. S nama će biti bolje. Tu parolu ćemo čuti u onoliko verzija, koliko ima stranaka kandidata. No, ni jedna nije stvarna. Mazanje očiju. Čak su se (zbog raznolikosti varijanti?) određeni i rascijepili prije izbora. A nemaju ništa konkretno za reći. Zašto su se razdvojili, kada su jednaki? Ili Vi možda vidite razliku? Bit će je, ali samo na plakatima. Oni se ne natječu radom, već programima, planovima, skicama, prijedlozima. Ako su dva gore navedena parka prirode bili sastavni dijelovi planova njihovih rješenja, onda je bolje da šute. Bolje ništa nego išta. Ps. Ovo nije propagandni članak