Kolege iz susjednih država komentiraju da je rastući nacionalizam u Srbiji zapravo dobar za poticanje nacionalizma u Hrvatskoj. I obrnuto. Jedan raste kao reakcija na drugi.
- Meni je djed bio ustaša.
- A meni partizan.
- Moj se rođak borio u napoleonskim ratovima?
- Na kojoj strani??
- Rusija.
- O majku ti tvoju, moj je bio u francuskoj vojsci.
- A moj se davni predak borio kod Termopila.
- Za koga?
- Parzijance.
- O proklet bio ti i tvoj rod sav! Moji su izginuli tamo.
- A moji je još davno potukli u Africi oko antilope sa nekim drugima?
- Što s drugima!? To su moji bili i razbili su ih!
- E zato ću ja sad tebe! Pravda je spora, ali stiže!
I tako se naši praljudi već stotinama tisuća godina tuku, od kada je jedan drugome uzeo bananu. A možda i ranije, dok još nisu bili evoluirali ni u majmune, nego su bili nešto kao daždevnjaci. Zla krv kola rodom.
A ovi naši prostori nisu izuzetak. Dapače, više pravilo. Rekao je nedavno jedan poznanik da se u ovaj mali kutak Europe spremio dosta problematičnih, da bi ostali bili na miru. Zanimljiva, no, dosta netočna tvrdnja. Ratova je bilo posvuda i uvijek. Nažalost, trenutno tinja i ovdje. Kolege iz susjednih država komentiraju da je rastući nacionalizam u Srbiji zapravo dobar za poticanje nacionalizma u Hrvatskoj. I obrnuto. Jedan raste kao reakcija na drugi. Tko zna, jesu li toga svjesni i vođa njihovih pokreta i stranaka? Je li im u interesu poticati rast mržnje kod susjeda? Što oni više mrze, veća je vjerojatnost da će ovi ostati na vlasti. A zauzvrat, mogu i oni malo poticati, radi ravnoteže.
Ljude je sada puno lakše poticati nego ranije. Gotovo svatko u svom domu ima televiziju. Pa im pokažete snimku poludivljih susjeda koji urlaju i slave svoga davno preminulog vođu. Dovoljno da vam se pobudi želja za odmazdom. Ili, u najboljem slučaju, za preventivom.
A mrtvih vođa ima koliko hoćete. Od prvog daždevnjaka nadalje.
