Gomile ljudi po čitavom svijetu prosvjeduju protiv surovog rata na Bliskom istoku. Kao i po tko zna koji put, svjetska javnost je bombardirana slikama poginulih civila. Za ljude sa ovih područja i dobrog dijela svijeta, slike bude bolna sjećanja. Za ostatak zemaljske kugle, samo nelagodu. Puno brutalnije slike vidjeli su na filmovima.

Ali, ovo je stvarno. Ta curica je stvarno mrtva, taj dječak je doista ranjen. To što radi Izrael je zvjerstvo, govore čelnici Ujedinjenih naroda. I nikom ništa. Još nikada metafora nije zaustavila rat. UN-a i njegove uloge u završavanju ratova ljudi s ovih područja također se nerado sjećaju. Amerika je ta koja još uvijek diktira igru i dok oni ne kažu da je gotovo - nije gotovo. A oni kažu da nije gotovo. I nije gotovo.
Slike stradanja civila pristižu svakodnevno. Dio civiliziranog svijeta prosvjeduje po velikim gradovima. Dio nerazvijenog svijeta umire od gladi i posljedica neishranjenosti.

U Hrvatskoj je manje ljudi došlo gledati kako se skijaši spuštaju niz Sljeme. I dućani ne rade nedjeljom. Predivni trivijalni problemi. Kada bi barem tako bilo zauvijek. Treba li raditi nedjeljom ili ne. I svakih nekoliko mjeseci promjena odluke. Da malo isprobamo ovako. Pa opet onako. Ne, nije bilo dobro, treba vratiti na staro…
Jedini stradali bili bi ljudi koji bi dobili upale mišića od neprestanog šetanja u potrazi za pekarom koja radi.
Koliko me obavještavaju, do sada je u ratu poginulo petnaestak djece. Klinci kojima je jedini grijeh bio što su se rodili na krivoj strani zemaljske kugle. Došli su na područje gdje je jedno pleme posvađano sa drugim pa se ubijaju.

- Ej, zdravo. Upravo sam se rodio. Život je lijep! Čuo sam da je ovdje izašao Isus, pa sam došao provjeriti. Ne bi trebalo biti loše, zar ne? Mislim, nije Bog budala.
- Dobro je tu. Ima hrane. Toplo je. Blizu si mora. Samo, ljudi su problem. Imaju neku mentalnu manu. Mislim da nećeš dugo preživjeti…
- A zašto?
- Običaji…
- Pa što ih ne promjene ako im ne pašu?
- Kažem, mentalnu manu. Trebao si se roditi u Finskoj. Tamo je sada dobro.
- Ali tamo je ledeno! I nema sunca. I nema zelenila.
- E, ali imaju super socijalno osiguranje u državi. I dobre penzije.
- Mene ne zanimaju penzije. Mene zanima ljubav. I pravda! I život!
- Ccc. Opet si na krivom mjestu. Čovječe, ovdje su Boga ubili, alo! Bilo bi ti bolje da si mislio na penziju… Uostalom, blizu je Švedska.
- Ja hoću biti pjesnik!
- Biti ćeš vojnik. Tu ti užasno dugo traje vojska. Ali možeš postati vojni pjesnik -kao Thompson.
- Tko?
- Ma to ti je jedan iz Hrvatske. Moja mama je od tamo. Tu smo samo na proputovanju, pa ju stislo.
- A kako je u Hrvatskoj?
- Pa ne znam, nisam puno toga mogao vidjeti kroz trbuh. Ali zvuči mi OK.
- Mogu i ja tamo?
- Možeš. Samo trebaš nabaviti putovnicu. Ali to se lako sredi.
- Tamo nema mržnje među plemenima?
- To ne znam, nadam se da nema.
- OK. Doći ću. Kako da te nađem?
- Odi u Knin i samo traži Slobodana. Ljubazni ljudi će te uputiti do mene.
- OK. Sretno.

photo by Benjamin Earwicker