Za koga sam ja glasao?, pitaju se ljudi nakon prošlotjedne sjednice Sabora. Tko su moji predstavnici? Tko me zastupa? Za što se zalažu? Koje su im vrijednosti? Koji su im ciljevi? Tko vlada ovom zemljom?

Poput spojenih posuda koje se njišu, glasovi su se prelijevali iz jedne političke opcije na drugu. Pa natrag. 

– Ja ću glasati za tebe, ako ti meni središ u onom zakonu...

– Oh, mi ti sredimo to bez problema. Samo nam trebaš glasati ZA na onom...

– Ja ću glasati kako Vi kažete, mogu ja i PROTIV, nema problema.

– Ne PROTIV, trebaš glasati ZA.

– U redu, kako vi kažete šefe. A tko će mi reći kako da glasam.

– Ti samo gledaj mene, i glasaj kako sam ja glasao.

– A što ako vas ne vidim?

– Onda pitaj, „Kako je on glasao?“. Ili kaži, „Ja glasam isto kao i on“.

– A što ako me novinari pitaju za moje mišljenje? Hoću li lagati?

– To je nama svejedno. Ti možeš imati svoje mišljenje o bilo čemu. I imaš pravo na to. Misli brate što god hoćeš! Ono što je bitno je – kako ćeš glasati.

– A ne bi li to trebalo biti usklađeno? Ono što mislim i ono kako glasam?

– Ha, ha! Pa gdje ti živiš čovječe? Pitam ja tebe, jesi li ti profesionalni političar?

– Pa jesam.

– Znači, živiš od toga?

– Da.

– I kao i, što ja znam, profesionalni glazbenik u orkestru, i ti nekad ne sviraš onako kako želiš. Ili muziku koju voliš. Imaš dirigenta i on ti maše. I imaš orkestar. Zamisli kad bi svako svirao kako on misli da treba. Pa kuda bi nas to dovelo? Tko bi to slušao? Ali kada je puno ljudi usklađeno, kada sviraju kao jedan, onda je to... onda je to divota. To je prava demokracija.