– Oh, da... Taj čovjek je moj glasač. On će glasati za mene.

– Zašto me onaj čovjek tako čudno gleda? Sigurno nešto prodaje.

– Ja ću građaninu prići. Ja ću ga pozdraviti. Ja ću s njim razdijeliti nekoliko rečenica. Ja ću građaninu dati letak.

– Ajme meni, sada se fokusirao na mene. Krenuo je prema meni.

– On će glasati za mene. Ja ću biti gradonačelnik.

– Ako me pita kunu, neću mu dati. Nek je zaradi. Zašto bih mu ja dao?

– Ja ću biti gradonačelnik. On će vidjeti moj letak. On će glasati za mene.

– Evo ga, tu je. Ne dam kunu!

– Dobar dan, evo letak za vas.

– Hvala, doviđenja.

– Doviđenja.

– I to je bilo to? Pa zašto bi ja glasao za tog tipa? Nije ništa rekao. Ništa što bi me motiviralo.

– Odlično sam obavio posao. Kupljen je. Sve sam bliže mome snu.

– Neću glasati za tog tipa. Ustvari, neću glasati za nikoga. Baš me briga. Nek bude kako bude.

– On će glasati za mene i ja ću od ovoga grada napraviti čudo.

– Ionako se sve raspada. Nema tu neke pomoći. Ovaj ili onaj, svejedno.

– Ljudi će imati posao. Bit ćemo bogati grad. Imat ćemo koncerte i kazalište. Naši ljudi će putovati svijetom.

– Ali, hajde, baš da ga pitam, kako on to misli napraviti? Gospodine? Gospodine!?

– Građanin me zove? Zašto me zove? Sumnja li? Da se pravim da ga nisam čuo? Ne, vratit ću se. Ja sam odgovoran... Recite, građanine?

– Kako vi mislite ostvariti ovo što vam piše na letku?

– Kako? Kako? Pa prvo trebam postati gradonačelnik. Onda ću?

– Da, ali sigurno imate plan? Strategiju? Taktiku?

– Da, prvo trebam dobit izbore. Glasajte za mene.

– U redu, doviđenja. Kakav glupan...

– Doviđenja i vama. Kakav glupan...