Zadaća je obavljena. Nitko nije kriv. Nitko nije odgovoran. Vladajući su uspjeli u svom naumu. Svatko je svoju odgovornost prebacio na sljedećeg u nizu
Nevera i zahladnjenje su na kratko odagnali ljeto. A jaki vjetar i kiša ponovo su otkrili Hrvatsku svakodnevicu. Ljudi u Zagrebu na i pred vrata institucija bacaju jaja i govna. Nezadovoljni su. Tužni i očajni. Ljudi umiru, nemaju novaca, beznadni su i razočarani. Nisu gnjevni ni agresivni.Ali bi to, nažalost, mogli postati. Kao izraz krajnje nemoći. Poput mačke stjerane u kut bez ikakvog izlaza.
Kada gledam prosvjede radnika naših brodogradilišta, obuzima me tuga. To, da ona nisu profitabilna i da ih treba zatvoriti ljudi su govorili prije desetine godina. Jedan je mađarski stručnjak još davno bio izračunao da bi riječko brodogradilište bilo isplativije zatvoriti i radnicima i dalje davati plaće, nego graditi brodove i stvarati gubitke. Dakle, da imamo problem znalo se odavno.
Ali što, umjesto da se problem rješavao on se odgađao. Kupovao se prividni mir. Ovi prosvjedi koji su se nedavno događali, su prosvjedi iz prošlosti. To su živi mrtvaci. Duhovi nekih prošlih vremena koji su živjeli na aparatima državnih subvencija. Nitko nije imao hrabrosti pritisnuti dugme: Stop. Sada je aparat koji je mrtvaca održavao došao do kraja svog radnog vijeka. Dogme „Stop“ više nema nikakvog smisla. Stroj je stao sam od sebe. Više ga nitko neće moći pokrenuti.
Zadaća je obavljena. Nitko nije kriv. Nitko nije odgovoran. Vladajući su uspjeli u svom naumu. Svatko je svoju odgovornost prebacio na sljedećeg u nizu. A zadnji nikako ne može odgovarati. Jer on nije kriv za ništa. Na njega je samo prebačeno sve. On je tek došao. On ne zna ništa. To je problem od odavno. On će pokušati riješiti, ali ništa ne obećava. U najgorem slučaju, dati će otkaz.
Doviđenja, i tko je zadnji nek ugasi svjetlo.
