Ta „samostalnost“ i nije neka zabava. Moraš misliti na sve. Nema nikoga iznad tebe da ti govori što da radiš. Treba razmišljati. Isprobavati. Griješiti. Kukanje i žaljenje nemaju nikakvog smisla. Ismijavanje se ne isplati. Izrugivanje je nekorisno. Podsmjeh je neproduktivan
Šećem Londonom i gledam uokolo. Nigdje zastave Europske unije. Pa dobro, jesu li oni član ili nisu?
Kod nas, u Hrvatskoj, zastave Europske unije su posvuda. Na gotovo svakoj javnoj zgradi. Zagreb je prepun. Zastava je čak i u zgradi Sabora za vrijeme zasjedanja. Iza leđa predsjedavajućeg. Jesmo li mi član ili nismo?
Mi nismo. I posvuda su zastave Unije.
Oni jesu. I posvuda su zastave Velike Britanije.
Prije nekoliko godina Hrvatska je započela pristupne pregovore. Bio je vatromet. Slavlje. Službenici su jedni drugima čestitali na uspjehu.
- Svaka čast, draga predsjednice Vlade.
- I vama, dragi ministre.
- O građanko draga, i vama čestitamo. Da nije bilo vas…
- Pa čak i tebi, golube na grani.
Svi su zaslužni što je Hrvatska na putu da nakon dugo vremena pod stranom vlašću ponovo stane na vlastite, samostalne noge. I postane punopravni član europske megadržave. Europske obitelji.
Onda konačno, draga predsjednice Vlade, dragi ministre, građanko i golube, nećemo trebati biti toliko odgovorni za vlastite postupke. Nećemo morati paziti na što trošimo novac i mrvice. I moći ćemo se posvetiti onome što najbolje znamo. Kako utajiti porez. Kako prevariti šefa. Kako raditi manje. Kako uživati više.
Ovo do sada, ta „samostalnost“ i nije neka zabava. Moraš misliti na sve. Nema nikoga iznad tebe da ti govori što da radiš. Treba razmišljati. Isprobavati. Griješiti. Kukanje i žaljenje nemaju nikakvog smisla. Ismijavanje se ne isplati. Izrugivanje je nekorisno. Podsmjeh je neproduktivan. Kome se rugati i kome se žaliti kada si ti taj koji donosi sve odluke? Nacionalni sport Hrvata, kojeg sam još više osvijestio nakon povratka, zastario je.
I što je najgore, za sve si odgovoran. Što god napraviš - kriv si. Uspjeh. Zaslužan si. Čestitaj sam sebi. Neuspjeh. Krivnja. Rugaj se sam sebi. Nema spektakularnih dočeka na trgovima. Nema naslovnica koje optužuju i prozivaju.
- Pa nećemo tako. Tako je teže.
- Imate pravo, predsjednice Vlade.
- Meni se ne da misliti. Ja bi radije izvršavala.
- To se čini jednostavnije. Obaviš svoje i onda si na miru.
- A ovako stalno nešto misliš i predviđaš. Naporno je.
- Kada će nas više primiti u tu Uniju?!
I izvjesili Hrvati zastave gotovo na svaki ugao svoje države. Da se vidi da oni tu nisu šefovi. Da se vidi da zakone donose drugi. Da ovdje vladaju pripadnici velike obitelji. Gotovo svaki zakon koji donose zakonodavci pravda se „usklađivanjem“ s Europom. „Tako je to i u Europi. To Europa traži od nas. Ako želimo u Europu, tako se trebamo ponašati.“ Službenički mentalitet, koji bi bilo kojoj samostalnoj državi ili pojedincu izazivao najmanje nelagodu (to radimo jer tako traže od nas), ovdje je vrhunac civilizacije.
Hrvatska, tamo je jako lijepo?, pitaju me stranci.
Je, lijepo je.
