Ubrzo ćemo znati koja družba će vladati Hrvatskom. Što se njih tiče, gotovo svi su uvjereni da će to biti baš oni.

Mi smo najbolji i ljudi to znaju.

Ja sam novi Hrvatski premijer.

Mi smo najbolja stranka.

Svi vjerno slijede Goebbelsovu doktrinu o neprestanom ponavljanju laži. Najzad, samouvjereni vođa je ono što nam treba.

Ali, samo jedan govori istinu. Svi ostali lažu. Ili su neinformirani. Ili nešto još gore od toga.

Ali hajde, neka se igraju i maštaju još neko vrijeme. Možemo im to priuštiti. Na dan objave rezultata maštaju kako im se po malim mjestima obraćaju građani kao da su božanstva. Kako ih pitaju za pomoć i savjet i daju im lokalne rakije da kušaju.

Neka u mislima hodaju po gradilištima okruženi gomilom ljudi. Neka im šofer otvara vrata. Neka se, kao naš Premijer, kupaju okruženi tjelohraniteljima. Neka poduzetnicima obećaju da će im srediti njihove probleme. Neka se kupaju na imanjima svojih bogatih prijatelja. Svatko može maštati.

Ali, za jednoga od njih, mašta će postati stvarnost. I doista će donositi odluke. Pa će se negdje graditi most jer jer on tako odlučio. Pa će se netko poticati jer je on odlučio. Pa će se smanjiti ili povećati porez jer je on tako odlučio. A to je divan osjećaj. Šef Hrvatske.

Tu i tamo može se ići i na putovanje i družiti se sa ostalim srećkovićima iz europe i svijeta. Pa onda raspravljati o globalnim pitanjima. Kako bi oni riješili rast populacije? Kako bi nahranili gladne? Kako bi povećali zaposlenost u svijetu? Kako dobiti potpis američkog predsjednika na salveti.

Ali, da bi sve to postigli, treba u nedjelju pobijediti. Pa osim Goebbelsovih savjete mogu slijediti i one Ciceronove: Obećaj svakome sve. Jer, ljudi će se puno više ljutiti na kandidata koji odbija nešto obećati, nego na onoga tko nakon izbora prekrši obećanje.

Utrka je ušla u završni krug. Sada, sa linijom na vidiku, kreće guranje, laktarenje i isticanje brade naprijed. Sam jedan će proći kao prvi. I taj će biti vođa.

Narod gleda i zgraža se kao su oni pokvareni i lažljivi. I onda se brzo pomiruje da je to tako kako je. Svi trče pored njih, malo plješćeš i navijaš, a onda zaboraviš, kao što će zaboraviti na naše zlatne olimpijce. Igre su gotove, počinje normalan život. Škola je počela i svatko gura svoje.

- I ja guram svoje, ali bar znam da će pobijediti moji.

- I što imaš od toga?

- Imam da znam da nisu pobijedili tvoji.

- I što još?

- Imam da znam da ću imati ministra kulture koji misli kao i ja.

- A kada si bio u kazalištu?

- Nema to veze, znam gdje je.

Sada kada znamo gdje je što očekujemo rezultate.