Uskršnji popusti. Približavaju se. Sve je više reklama. Kao i pred novu godinu, preporučio bih vam izbjegavanje svih mjesta sa kojih vas može napasti propaganda. Kupite, jeftinije, povoljnije, brže. Preporučio bih bijeg. Ali… Nema bijega. Iz grada. Upravo dok to pišem, sa radija čujem reklame. Nije nikakav praznik. Normalan je dan. Ukoliko se dan uopće može nazvati-normalnim. Dan bez neke posebnosti, nazovimo ga takvim. U tom danu govore mi da je popust na ovo i da je izašao novi model onoga. Ne želim da mi govore. Ali govore mi. Upoznao sam dečka iz Hong-Konga i pokazivao mi je slike svoga rodnog grada. Ulica prepuna reklama. Zamislite najviše reklama što ste ih ikada vidjeli i onda tri puta toliko. Nevjerojatno. A to nije glavna ulica. Sporedna ulica u kojoj živi. Što se odvija u njegovoj glavi kada se šeće tom ulicom? Svaka slika želi mu ući u svijest. Svaka rečenica hoće da je zapamtite. Svaki ton traži da ga zviždite. Glavne riječi: želi, hoće, traži…Cijeli svijet! Normalna reakcija-pustite me na miru. Bijeg u šumu, na more. Tamo ne traže ništa. Potpuno im je svejedno jeste li ondje ili niste. Slušate li valove. Promatrate lišće. Ležite u travi. Šetate…More diše i bez vas. Nebo vas gleda kao da vas nema. Šetate… A možda bi zapravo i željelo da vas nema. Jer ljudi su ga samo zacrnili. Kao i lišće i vodu. Jedino što hoće je da ne radite baš ništa. Šetajte, promatrajte, ali ne dirajte za boga miloga! Nismo vas ni zvali. Ali…oni koji zovu? Da čujemo što kažu… Toliko su zvali da su postali mjesta za vikend izlazak. Shoping centri. Kartica u džepu i skupljanje stvari koje…trebaju. Koje su interesantne. Koje su neophodne. Lagana muzika, uspoređivanje cijena. Prsti. Dotiču sve. Žele vidjeti, isprobati. Sve. Zgodne prodavačice. Majke s djecom. Parovi koji se svađaju. Penzioneri koji kupuju malo. Svaki vikend ljudi su u centrima. U svim centrima. Po cijelom gradu. Niti jedan nije prazan. Nešto im treba, nešto im je interesantno, nešto neophodno. Šetajte, promatrajte, ali kupujte za boga miloga! Zato smo vas pozvali. Ova nedjelja-šetao sam se po "lungo-mare". Opatija-Lovran. I nazad. Otpale su mi noge. Bilo je dosta ljudi. Sunčan dan, glupo je ovo napisati, izmamio je ljude iz domova. Kao mravi po ljeti. Zacrnilo se kretanjem. Kreću se naprijed sa samo jednim ciljem-da bi se vratili. Na pola puta stali u kafiću. Uživaju u danu. Ovima ne treba ništa. Oni su svoju kupovinu već obavili. Šetaju se jer ih to opušta. Prazne mozgove, mislim si. Barem ja to radim. Praznim mozak od onih koji su se nastanili u njemu. Kojih sam se nagledao po gradskim ulicama. Od onih koji hoće da zviždim melodije i prepoznajem marke. Koji hoće, apsurdno, moje zadovoljstvo. Tako kažu. Ali… Kupovinom se postiže samo trenutno zadovoljstvo. A tada se rađa nova potreba koja traži novo zadovoljenje. Oni koji hoće da vi budete zadovoljni to nikako i nikada ne žele ostvariti. Kao političari koji obećavaju bolji život. Zamislite da se to jednom dogodi? Taj-bolji život. Pa političari bi ostali bez posla. Ne-to nikada ne smije doći. Ali mora uvijek dolaziti. Tako i reklame. Zamislite da vas zadovolje? Pa umrle bi kad bi vi prestali kupovati. A onaj list? Baš ga briga jeste li sretni ili niste. Ili oblak? Potpuno mu je svejedno. Samo da ga pustite na miru. I baš zato opuštaju. Val...…naprijed-nazad…Ljudski prst - taj koji želi dotaći čitav svijet - samo mu smeta.