Gledam kako se približava kriza i gledam kako se panično koprca naša Vlada i gomila njenih savjetnika, odbora i povjerenstava u namjeri da smisle nekakvu suvislu rečenicu o mogućem rješenju. Ima li nade u spas?

Ipak, dragi VI, ne možemo im zamjeriti to što oni ne znaju što bi točno trebali raditi. Ako jasnije pogledamo u prošlost, oni to nikada nisu ni znali.
No, za jedno sigurno znam da znaju. Znaju da ljudima treba nada. I da tu nadu moraju davati oni. Nadu u bolju budućnost. Kada nestane nada, sve je izgubljeno. „Vi koji ulazite, izgubite svaku nadu", natpis je na ulazu u pakao, kaže Dante. Koji je tamo bio.

Kako stvari stoje, naši političaru ne samo da više ne mogu pružati nadu u bolju budućnost, oni više ne znaju ni kako osigurati stabilnu sadašnjost. Ne znaju što bi. A to nije dobra pozicija za vladajuće. Narod osjeti.

Kako baš tu svoju poziciju ne bi otkrili baš svakome, drže se za još jedinu nepoznanicu za koju se mogu uhvatiti. I koja, kao i sve nepoznanice, može dati nadu. A ta nepoznanica je - turistička sezona.

- Spasiti će nas turizam! Očekujemo turističku sezonu!

Turističku sezona je jedina neotkrivena karta ispred naših političkih pokeraša. I zamišljaju je u svim mogućim kombinacijama. No, samo naivci se nadaju. Pravi igrači se trude nepoznanice svesti na najmanju moguću mjeru. A bojim se da sezona više nije nepoznanica.

Informacije o sigurnom podbačaju turističke sezone dolaze sa svih strana. Od privatnog iznajmljivača soba kojeg sam čuo da se žali kako su mu „već otkazala tri Nijemca“, do velikih agencija i hotelijera koji bilježe smanjeni buking. Ali naši kartaši se  ne predaju. Ako karta nije as, možda je kralj! Ili dama? Možda je desetka?
Iz dana u dan slušamo ih kako spuštaju svoja očekivanja. „Dobro, otkazao je buking preko agencija, ali to ne znači da će sezona propasti. Tu su individualni gosti!“ Kada su i oni postali izgledno neizgledni, pogled nade se okrenuo ka domaćim gostima.

Čovjek koji pada mahnito maše rukama i pokušava se uhvatiti za bilo što. Naši padači moraju shvatiti: s ovakvim kartama i igrom koju su pokazali tijekom proteklih godina, ne može ih spasiti ništa.
Osim dragoga Boga.

Nedavno je u Večernjem listu osvanuo članak pod naslovom:
„Crkvi više novca nego Ministarstvu turizma“.

I dalje u tekstu slijedi:“…Katolička crkva dobila je…više od 382 milijuna kuna…što je oko sedam puta više nego što su iz proračuna prošle godine dobile, primjerice, sve političke stranke. Manje od Katoličke crkve dobilo je Ministarstvo turizma, Vlada, Sabor i Ured predsjednika….“

I tu se vidi pravo stanje stvari. Nije nama turizam zadnja slamka spasa, kao što su nas do sada uvjeravali. Iza turizma stoji još puno jača stvar. Stoji gospodin Bog.
I sada, u krizi, u kojoj će izgleda, čak i turizam popustiti pred svjetovnim pritiscima, Hrvati, u stvari, ne moraju paničariti. Oni su svoj novac ulagali i još uvijek obilno ulažu u najsigurniji fond u svemiru. U dragu, milostivu Crkvu, ambasadora onoga tko je onaj tko jest. Onoga koji je razmaknuo Crveno more. Onoga gore. Ljudi, nije to šala.

Ili mislite da će i Bog pobjeći kada vidi razmjere krize koja je zahvatila našu planetu i našu državu? Samo neka pokuša:
Ako pobjegne ili ako nam se nešto dogodi, više mu nećemo plaćati zaštitu. A 382 milijuna kuna nije mala lova.