Premijer koji nije išao u vojsku želi uvesti vojsku. Isto želi i predsjednica koja također nije bila u vojsci. Svi mirno promatraju. Je li ta rasprava uopće zaslužila utrošak energije za raspravljanje?

I umjesto da se živciramo oko besmislenosti nečije ideje, mi bismo zapravo trebali slaviti. Slaviti što?

Prenosim vam naslov iz Jutarnjeg lista od prošlog tjedna: “Izdanje državnih obveznica završilo bolje od očekivanja: Marić se uspio zadužiti za 8,5 milijardi kuna po najpovoljnijim uvjetima ikad!” Uz tekst ide slika ponosnog i nasmiješenog ministra. Kao da smo osvojili zlatnu medalju. Povoljno zaduživanje. Pa kažu da to predstavlja povijesno najniži prinos na obveznice Republike Hrvatske od kada je Republika Hrvatska započela s izdanjima obveznica na domaćem tržištu kapitala.

Znači, nikad se nismo jeftinije zadužili? Nije li to divno?

U državi koje se stalno zadužuje, nema ljepše vijesti od one kada se to napravi povoljno. Jer, s ovim dugom, otplatit ćemo zaduživanja koja smo uzeli ranije, dok nismo imali tako dobar kreditni rejting. Tako da ćemo, sve u svemu, plaćati manje kamate. Nije li to divna vijest – plaćat ćemo manje kamate.

Vojska? Sad ćemo i imati i za to! Tek sada možemo raspravljati.

A tko će vraćati? Kao da je bitno tko će vraćati? Neće vraćati oni koji su se zadužili. Oni će trošiti. Tko će vraćati- to će biti problem onih koji vraćaju. A i oni će vraćati tako da se i oni zaduže. Ako se budu mogli zadužiti s manjim kamatama – super. Ali, ako i te kamate bude visoke, oni će se opet zadužiti. A zašto ne bi.
Jedini koji će imati problema s tim silnim zaduživanjem su oni koji nikako, ni u kom slučaju neće moći ponovo prodati obveznice. Ili prodati bilo što drugo. A i tada će im najjednostavnije biti – dati ostavku. Kao što su počeli ovi u Rumunjskoj.