Pišem iz Zagreba. Hvala Bogu, tetki, strini, a posebno svevišnjoj našoj vlasti što su mi omogućili da samo za 3 sata iz jednog glavnog grada koji nije glavni, dođem do drugog glavnog grada koji ustvari i je glavni grad. Nakon što sam put između ta dva grada prevalio za malo više od trena, imao sam osjećaj da su se u meni spojili zapad i sjever, zeleno i plavo, da se u meni utjelovio tisućljetni san hrvatskog naroda. A onda sam, ushićen tim osjećajem hrvatstva, odlučio senzaciju podijeliti s ostatkom Europe. Počeo sam osjećati da su sa mnom spojeni i drugi gradovi. München, Berlin, Varšava, Moskva, čak i Vladivostok... Čarolija ceste učinila je da Moskva bude blizu kao Kantrida, čak i bliže. Dragi Vi, došlo mi je da zapjevam od sreće. Kad sam počeo pjevati, ne znam ni sam kako, ali; imao sam osjećaj da pjevam na više mjesta istovremeno. A onda sam čuo kreštavi glas i vratio se u stvarnost - tko je omogućio svu tu radost? Da vidimo: cestarinu sam platio svojim novcem. Benzin sam platio svojim novcem. I gradnju sam, uz vašu pomoć, platio svojim novcem. A za volanom je, vjerovali ili ne, bio nitko drugi nego ja. Sve što sam nabrojao, govori da zasluge pripadaju.... Ali ne! Hladna racionalnost me neće zavesti. Ne mogu zahvaliti nikome osim generacijama hrvatskih političara. Koje, uzgred budi rečeno, također plaćam. Ja slučajno znam da su oni zaslužni. A da ne bi i ostalima bilo slučajno, to su svima i javno obznanili. Ako ste mislili da se ceste grade zbog interesa trgovaca, proizvođača, autoprijevoznika ili turista, varate se, dragi Vi. One se grade zato jer ih političari sanjaju. Da nije bilo generacija hrvatskih političara koji su sanjali cestovni san, tko zna gdje bi mi sada bili. I zato se, ovim putem, javno zahvaljujem svim sanjarima. Prvo, svima zaslužnima koji su se sjetili sanjati ceste, tunele i mostove: hvala vam što mi omogućujete da plaćam sva ta divna čuda. A onda idem i dalje: hvala pekarima što su se sjetili ostvariti tisućljetni san i prodavati mi kruh. Hvala telefoniji što mi je omogućila da kupim telefon i plaćam impulse. Hvala televiziji što mi svaki mjesec šalje simpatičnog čovjeka kojemu plaćam pretplatu. Hvala kioscima što mi prodaju novine. Hvala svima njima što su plemeniti i ništa ne poklanjaju. Ne samo što mi dolazi da kreštim od sreće, dolazi mi da potrošim još novaca na vatromet, da unajmim gomilu pjevača, da platim političarima cestarine i benzin kako bi mogli juriti cestama i posvuda širiti radosnu vijest da su ljudima omogućili da sami plate ono što troše. A opet, ljudi su nezadovoljni. Umjesto da sanjarima oblizuju stopala zbog svih tih divnih mogućnosti, njima je sve to skupo. Kako je to moguće?? Uvijek mi je čudno, zašto ljudi nikako ne mogu razumjeti te političare. Ovi se toliko trude, donose zakone, rješavaju im probleme, svake godine smanjuju PDV, čak ih i nasmijavaju a opet... Ništa. Sve manje i manje ljudi na izbornim zabavama. Da u Splitu i Zagrebu, na otvorenju nove autoceste, nije bilo poznatih pjevača i voditelja, da su bili samo političari, bi li netko došao? Da su bili samo oni koji bi obznanili da su građevinari sagradili cestu, bi li ljudi slavili? Samo zbog toga, ne. Ali da su se na jednom mjestu skupili Oliver, Gibonni i Prljavo kazalište te rekli: ljudi, danas imamo koncert zato što je nedjelja? Došli bi, zar ne? Dakle, ljudima nije toliko važna cesta. Vidite, ljudi ne razumiju snove. Više vole pjevače. A idemo dalje u nezahvalnost. Sada kada su im političari odsanjali ceste, Hrvati kažu da se njima neće voziti. Kažu da bi radije išli starim, besplatnim putovima. Previše je, kažu građani, dati 150 kuna za cestarinu. Previše je to za hrvatske prilike. I nekako, baš ih nije previše briga što su političari, spavajući, ostvarili svoj san. Slažu se, san je san, ali brale, skup vam je taj san. Dajte vi nama radije neku - jeftinu stvarnost.