„To  je slučajna država. To mislim.“ Što to znači? Ta mudra izjava? Ovdje je katastrofalna suša! Što nam je činiti?! Je li to savjet? Naredba? Zagonetka? Traži se objašnjenje. Poljoprivrednici gledaju u savjetnike. Savjetnici u novinare. Novinari u premijera. A premijer u suhi kukuruz


Požari. Pa poplave. Pa opet požari. Pa suše. Pa piromani. Ovo ljeto će se pamtiti kao referentna točka za buduće katastrofe. Govorit će se: „E, budući naraštaji... Ne znate vi ništa. Nikada nije bila takva suša kao u ljeto 2012… Bilo je toliko teško da je čak i premijer države odustao od onog tipičnog 'bit će bolje' i rekao da smo gotovi.“

Kako se to dogodilo? Premijer je, nakon što se vratio s godišnjeg, odlučio vidjeti o čemu su se toliko raskokodakali njegovi podanici. Digli paniku da je suša.

-          Pa kakva vražja suša? Kakvi propali urodi? Kakvo povećanje cijena hrane? Opet se bune!
-          Ne, premijeru, stvarno je suša. Velika.
-          A dobro. Idemo vidjeti. Tko vozi? Ti, Radimire? Ha, ha, šala mala!

Nakon naporne vožnje, stigao je premijer u kukuruzište. Šeće poljem i gleda biljke.

-          Bogami, stvarno je velika suša. Ove biljčice jedva da su niknule.
-          Ne, premijeru, to je korov. Njega smo s herbicidima. On nije ni trebao niknuti. On je tu slučajno.
-          Slučajno? Aha… A što ustvari trebam gledati?
-          Ovo ovdje.
-          Ovo?
-          Da. To je kukuruz.
-          Ja sam mislio da je trstika.
-          Nije. Vidite kako je suh kukuruz. Vidite  kako malo ima zrna na njemu.
-          Vidim, vidim. Jel' to dobro ili loše?
-          Loše je, premijeru.
-          Aha. Onda ovako: „Strašno, kako je suh. Velika nesreća.“ Ste zapisali, novinari?  Što vi kažete, delegacijo?
-          „Velika nesreća. Strašno.“ Slučajno, baš isto što ste i vi rekli, premijeru.
-          Slučajno? Hmm…

Snimaju kamere premijera koji zabrinuto gleda u suhi kukuruz. I poljoprivrednika koji pokazuje. Novinari pažljivo bilježe mudre riječi: „…velika nesreća…“ Poljoprivrednik je potpuno predan pokazivanju. O ovome ovisi državna pomoć. Tko zna. Možda dobije koju kunu. Možda ovi na vlasti uvide kakve probleme imaju on i njegovi kolege. Možda ovi u Zagrebu s Markovog trga uvide da nisu sami na svijetu. Da ljudi imaju „izazove“  koje trebaju riješiti sada. Jer, ako se ne riješe, slijede posljedice. Njegovoj djeci. Djeci Hrvatske. Budućnosti…

-          I, premijeru, sada kada ste razgledali? Što mislite?

 Okrenule se glave prema glavnome. Kakva će biti odluka. Jesmo li spašeni?

-          Znate što?
-          Što? Što?, nestrpljivi su seljani.

Nestrpljivi su i novinari. Nemaju puno vremena za prilog. Neka kaže. Neka kaže!

-          Gledao sam ja ta vaša polja i sve mi se nešto čini… Znate… Previše je tu slučajnosti. Očigledno smo svi prepušteni slučaju… A država koja je prepuštena slučaju… To  je slučajna država. To mislim.

Zbunjeni pogledi okupljenih. Što to znači? Ta mudra izjava? Ovdje je katastrofalna suša! Što nam je činiti?! Je li to savjet? Naredba? Zagonetka? Traži se objašnjenje. Poljoprivrednici gledaju u savjetnike. Savjetnici u novinare. Novinari u premijera. A premijer u suhi kukuruz.

-          Da, slučajna država. Točno tako.  Jel' tako delegacijo?
-          Tako je premijeru. Tako je. Slažemo se. Potpuno slučajno.
-          Dobro, idemo doma. Ovo smo riješili.

Tjedan dana kasnije, slučajno ili ne, pala je obilna kiša.