Dan prvi Razlaz, razlaz! Pustite me malo na miru, Vi… Koliko ih se danas nakupilo… Dosadna stvorenja, dajte da predahnem… RAZLAZ! Razlaz. razlaz… Ne mogu više... Po meni se kotrljaju tisuće mokrih golih tabana. Čitavu godinu bili su zatvoreni u gumi. Stisnuti, bez zraka. I baš na meni žele disati…. Mlohavi su i mokri. Cvrlje i gmižu i plaze. Sva sam oblivena njihovim znojavom patnjom. Ali to je ništa prema onim raspadnutim šlapama i, kako ih zovu?… japankama. Guma i plastika. Škripim od jada dok me gnječe. Dajte odlučite se… Dan drugi Vidi ih danas. Leže. Samo leže i ništa. Leže. Pa radite nešto! Od čega se odmarate? Pa što hoćete od mene? Što ste se baš tu polijegali? Drugdje se odmarajte! Teški ste mi. Je li ikome od vas palo na pamet kako je težak. A sve su deblji i deblji. Sjećam se, prije 20 godina… to su bili dani. Bilo ih je malo i svi žgoljavi. A onda odjednom, kao da je neko debelima rekao: "Idemo, sad je vaš red." I sad skakuću po meni kao zečići. Razgaljeni. Sva smrdim od njihove kreme za sunčanje. I sva sam premazana. Kao da se meni može što dogoditi. Ja sam od kamena. Ja ne mogu pocrniti. Ne mogu pocrniti, ali ipak crnim. Sve sam tamnija i tamnija. Unatoč njihovoj smrdljivoj kremi. Po meni se slijevaju i nafta i ulje i u meni trune svakakvo smeće. Sve više postajem umjetna. Od stakla, plastike, opušaka cigareta i plastičnih čepova. Tko zna kakva ću biti za stotinu godina? Moje kamenje bacaju u vodu, pa se smiju dok odskače. A što nose zauzvrat? Zamjenjuju mi meso smećem. Noć Mirna sam. Jedino sam po mraku mirna. Jedino tada mogu predahnuti. Nekako se očistiti od tih ljudi. More mi pomaže. Umiva me svojim valovima. Znam, nije ni moru lako. Sva ta koža hladi se u mom prijatelju. I sva ta krema kojom se koža maže i čiji miris meni toliko smeta, sve to završava na površini moga prijatelja. Mene mrve tabani i pritišću debela leđa, ali moru je još teže. Njega šibaju i kidaju, u njega pišaju i povraćaju, po njemu udaraju i lupaju, na njega viču, gutaju ga i pljuju. Moru je stvarno teško. Zato smo se dogovorili za međusobno pomaganje. Ono mene umiva i tako me čisti a zauzvrat ja preuzimam njegove suvišne terete. Ono mi žalosno predaje boce i naftu, daske… Znam, ne bi mi ono to ostavljalo da ne mora. Ali više ne može izdržati. Moru je stvarno teško… More me osvježava i usput mi se jada. Kaže, pa udahne, pa onda opet kaže. Neprekidno. A ja mu odgovaram brujanjem svojega kamenja, dok izdiše. Jedino tada stignem nešto reći. Ovo je divna noć. Hej, More, pogledaj gore! - Oj, Mjeseče, i ti si došao da nas vidiš? Radije ne svijetli… A što ćeš, jadni smo ti nas dvoje. Ljudi nas jedu… Molim, što kažeš? Ma nemoj? I do tebe su došli!? Jel' čuješ ovo, More? Kaže da su i njemu kamenje uzeli!! Ma nemoguće! Pa kako su do tebe došli? E pa stvarno nisu normali. Čuvaj se, Mjeseče! Ne daj. - Što kažeš? Dolaze? Sada, dok je mrak? Jesi siguran?...Ah, ne moraš ni odgovarati…Već ih osjećam. Hm…samo dvoje. Da, oni su već bili…I bili su isto tako tihi. Uopće ih ne čujem. Što to pričaju? More, jel' ti čuješ?... A ti gore, jel' vidiš što?... Pa ja ništa ne čujem. Blizu su, ali ih ne čujem… Aha, sjedaju. Ali nisu mirni. Miču se. Migolje…. Glade me. Ha, sada se smiju. Pa opet tišina. Što li rade? Kako me lijepo glade svojim rukama. Dugo me nije netko tako gladio. Evo, sada su mi bacili kamen u more. Neka, poklanjam vam ga. Ni More se ne ljuti zbog udarca, zar ne? Opet se smiju. Kako slatko zvuči… Kao zvona. Ali stišava. Opet su utihnuli. I šute. Valjda razmišljaju. Možda slušaju More kako se jada. Reci im, prijatelju, sve im reci… Ali! Što je to!? Ma?? Hej! Vidi ih. Što to radite? Luđaci jedni, što radite!? Ej mala, navuci te gaće, jesi poludila!? A vidi njega, kako je gleda? Pa što je vama?; Tu ste se našli hvatat! Baš na meni. Baš NA MENI! Ajmo-razlaz! O ludosti… Razlaz!