Za ove predstojeće izbore, pročitao sam, spremno čeka oko 10.000 plakata. Sve stranke koje drže do sebe odlučile su svoje postojanje i opstajanje objaviti onima koji za njih još možda nisu uspjeli čuti. Čak i oni koje politika pretjerano ili uopće ne zanima neće moći izdržati pritisak. Stranački čelnici, njihove sluge i istomišljenici ovo su razdoblje godine prisvojili sebi. I htjeli Vi to ili ne, gledat ćete ih. A što je još gore, Vi ste to i platili. Od kada sam odlučio bojkotirati novine i televiziju, mogu reći da se osjećam puno bolje. I u financijskom smislu, dakako. Međutim, političari i njima slični pojavili su se i na mjestima na čije ignoriranje ne mogu utjecati. Jedino da hodam zatvorenih očiju. Posvuda su po gradu. Poput kakve pošasti okupirali su sve ravne površine. Zidove, fasade, autobusne stanice... Tamo gdje ravnih površina nema, podižu ih. Rastu mnogobrojni reklamni panoi za ogromne vrišteće oglase. I sada su gdje god pogledate. Sve veći i veći. A što ih više pokušavate ignorirati, oni postaju upadljiviji i nametljiviji. Ovih dana će glavni biti političari, no panoi tokom ostatka godine nisu obljepljeni slikama šuma i mora. Na njima je sve više i više kriještećih reklama koje nas uvjeravaju da je najbolje ovo ili ono. I da se ne bi moglo živjeti bez toga i toga. I da, uoliko ne konzumirate A ili B, nećete biti voljeni, slobodni i sretni. Jer, to se, što se velikih kompanija tiče, postiže samo trošenjem njihovih proizvoda. Zamislite sada, što bi se dogodilo kada bi odlučili do krajnosti slijediti njihove savjete? Da vam netko odjednom da beskonačno mnogo novaca da si sve to možete priuštiti. Pa kupite sve za što vam se kaže da je najbolje. Najbolju paštetu, najljepše automobile, najkvalitetniji mobitel, televiziju s najvećim ekranom, masažer i čarobnu krpu. Osim što bi ubrzo imali punu kuću gluposti, biste li se osjećali bolje? A zamislimo sada na trenutak da svi oni političari koji nam se krevelje sa plakata govore istinu. Da je sve što im izlazi kroz otvor na glavi samo čista i nepatvorena istina. Sudeći po izjavama, ti ljudi bi bili sveci i spasioci čovječanstva. I vjerojatno bi ih morali izvoziti, jer sumnjam da igdje na čitavom svijetu postoji tolika koncentracija sposobnih mozgova. Kako je svakome tko ima malo zdrave logike jasno da to ne može biti tako dolazimo da zaključka da netko ili čak svi od svih tih kandidata pričaju apsolutne gluposti. Ili, ljepše rečeno-lažu. To su, naposlijetku, shvatili i oni sami, pa jedni drugima produžuju noseve, skraćuju noge i jednostavno-pokazuju fige. Najviše bi volio da ova tri primjera uopće nisam niti vidio, ali što mogu kada su mi na svakom koraku, gdje god se okrenem. Naši gradovi postaju sve zagađeniji. Od onog najpoznatijeg, zagađenja zraka, imamo još i zagađenje bukom te vizualno zagađenje. Ako njima pridodamo i hranu koja nije baš kakva i vodu čija kvaliteta opada, što možemo zaključiti? Da svjesno živimo u zagađenju. Jedemo smeće, pijemo smeće, udišemo smeće, slušamo smeće i gledamo smeće. Možemo li se priupitati-da li onda i mislimo i govorimo smeće? Jer, tijelo nam je sastavljeno od onoga što smo popili, pojeli i udahnuli. A misli nam se sastoje od onoga što smo čuli i vidjeli. Ako je sve prije nabrojeno zagađeno, što možemo zaključiti o samima sebi? Upravo zato sam započeo kampanju izbjegavanja medijskog smeća. Ali!...kako ipak živim u tom svijetu, moram ostati barem malo informiran. I tako sam u nedjelju upalio televiziju da na dnevniku vidim prognozu vremena za ponedjeljak. Istog časa na ekranu mi se ukazao nekakav smiješni tip na konju odjeven u odoru bana Jelačića i koji poziva da glasamo za neku njegovu stranku. Pa gdje je svijet otišao? I tako brzo... Istog trena sam ugasio TV i odlučio ponedjeljak dočekati kao i milijuni ljudi prije mene: bez prognoze. Možda bude kiša koja će sprati svo ono smeće koje se zalijepilo za gradske zidove. Ako je to više uopće moguće...