Pravi duh nekog grada vidi se u trenucima kada njegovi prosječni građani spavaju. Istina i vjerni prikaz života primorske metropole mogu se vidjeti samo u tami. Dakle, Rijeka noću. U njoj ona počinje kada ode zadnja autotrolejeva narančasta kutija. Oko jedanaest i pol. Kiša... Lagano sipi. Gotovo uvijek. Pjesnički rečeno - rominja. Pobjego je zadnji bus - ne preostaje ništa drugo doli pješke kući. Nitko ni ne pomišlja na upotrebu taksi službe. Oni su tu samo za ukras. Svaki iole veliki grad ih ima, pa ih ima i Rijeka. Čekaju nekog očajnika koji mora podhitno tu, možda tamo. Ili vrebaju slučajnu i izgubljenu dušicu, kakvog turista zalutalog u ove krajeve. Ili možda kakvog filipinca koji je došao sa isto tako zalutalim i izgubljenim brodom. Cijene prijevoza su previsoke za domaće, normalne ljude. A, uostalom, što normalni ljudi imaju tražiti tako kasno na ulici? Tja, u to vrijeme su vani samo luđaci, narkomani, zločinci, kurve, pijani mladi i policajci. Predomislio sam se, iz ovog nabrajanja trebalo bi izbaciti kurve. Obala je noću prazna. Priče starijih sugrađana o zlatnom dobu riječke polulegalne prostitucije polako se pretaču u legende. "E, mali moj, dok je u Rijeci bilo puno brodova i puno pomoraca, ona je živjela...", znao sam slušati starije. Tu je bilo kao u nekom milijunskom gradu. Noćni klubovi prepuni ljudi raznih nacionalnosti i boje kože. Sve privučeno lukom i velikim ostvarenim prometom u prekrcaju tereta. U gradu je noću bilo ljudi. I nisu hodali sami, zamišljeni i zadubljeni u svoje egzistencijalne misli i probleme. A neki kažu i da je i alkohol bio jeftiniji i kvalitetniji. Bilo je sexa po portunima starih zgrada, bilo je noćnih tučnjava i razbijenih glava. Na cesti je bilo krvi, ali je bilo i sperme. Ostali pošteni svijet mirno sjedi zavaljen u fotelje, stolice i sl. i gleda Motrišta. A zatim u krpe. Jedino ako nije neki dobar film. Onda ga se pogleda, pa se ide kasnije na spavanac. Ali se ujutro psuje i žali na umor i pospanost. Zato većina gledanje kasnovečernjih filmova odgađa za vikend. Gledanje noćnog programa rezervirano je za penzionere i nezaposlene. No, odnedavno su i oni zakinuti. Novi urednik je vratio stvari na svoje. Biti će bunta i revolta kada nezadovoljni stalni gledatelji noćnog programa pošize. Rijeka noću ipak nije (uvjetno rečeno) pusta. Tu i tamo može se naletjeti na kakve oaze ljudske prisutnosti. Obično su to mjesta gdje se nešto konzumira. Burek ili alkohol najčešće. Tako se na čovjeka u svako doba noći može naletjeti "Kod braće" gdje naručuje "jedan sa sirom" ili ispred "Drugstore-a" gdje kupuje još jednu pivicu, pa onda doma. Gotovo uvijek je tu i nekakav kafić koji je svoje radno vrijeme produžio (usprkos budnim oku naših plavih osmerokuta, (murjaka za laike, policajaca za ostale) još samo malo, kad je već takva vesela ekipa "zaružila" u birtiji. Posjetioci takvih mjesta su nevjerojatno glasni u svojemu nadmetanju tko će platiti - tko će imati tu čast. "Pusti Mile - ja ću...". "A, ne, ne brini se ti ništa, Andrija, ja ću platiti!". "Ne, ja ću !" Uzvici pijanih dobročinitelja odzvanjaju kroz noć. Na autobusnim stanicama uvijek netko spava. Glava mu je klonula u krilu, i čeka prvi autobus koji će je odvesti do mekog jastuka. Vlasnik glave zasigurno se nezaboravno proveo. I sutra će cijeli dan pričati o uspjesima svoje potrage za onom pravom. No, prešutiti će dvoipolsatno čekanje prvog prijevoza do istinskoga sna. Upravo kada se klonula glava u potpunosti miri sa situacijom, i mijenja klupicu za jastuk, počinje svitati. Stidljiva svjetlost prodire u sve pore prljavoga grada. Otkriva svakave gadosti: razbijene boce, masne papire, rabljene kondome, skorene izbljuvotine, popišane zidove i isto tako ispišanog jadnika koji se budi, trlja oči, češe iza uha, popravlja umrljanu i poriganu odjeću, te se polako, podiže zajedno sa, sada već stasalim suncem. Ono blješti u njegove crvene oči, i zagorčava mu dan.