- A gdje je nestao čovjek? To ćemo, dragi Vi, otkriti u vrijeme karnevala, kada Gospodin konačno skine masku Predsjednika i pokaže svoje pravo lice. Kada, onako ljudski, bez obaveza pristojnosti i forme, kao čovjek uzvikne: Sranjima je kraj!
Kako su se bližili dani odlaska predsjednika Mesića, kojeg ćemo ubuduće zvati gospodin Mesić, tako sam u medijima pratio zanimljiv fenomen.
Oni ljudi koji o njemu nisu imali lijepo mišljenje, sada, kad odlazi, osjećaju se ohrabreni. Njegova moć opada. Veliki lav, vladar hrvatske savane, uklonjen je se s trona i privezan za obližnje stablo.
Još uvijek je opasan, ali samo ako mu se previše približite. Ukoliko ste dovoljno daleko, vi ste potpuno sigurni. Možete mu, na primjer, bez ikakvog straha dovikivati svakojake prostote. Možete ga gađati kamenjem. K vragu, možete mu čak reći i da je ustaša.
Naravno da to, s vaše strane, i nije najhrabrija gesta. Ali je ipak nekakva reakcija. Kao što je, uostalom, i karnevalsko spaljivanje pusta. Umjesto pravog Zla, tu se spaljuje obična slamnata lutka. Kada se ne može više - i to je mnogo.
A kome se sve naš predsjednički pust zamjerio? Za sada, koliko čitam, ultra-nacionalistima. No, još je rano. Sačekajmo da bude trajno ograđen. Tada će i najtiši progovoriti.
Mudar vladar trebao bi predvidjeti ovakve ishode i na vrijeme ih spriječiti. U ovom slučaju, prevencija bi bila: dobra vladavina. Evo, i sam Mesić je nedavno izjavio: „Funkcija, pa ni ona najviša, ne čini čovjeka, a ako podlegnete sirenskom zovu vlasti, na najboljem ste putu da prestanete biti čovjek…“
No, koliko god dobro vladao, vladaru će ipak netko zamjeriti. On mora donositi odluke. A odluke uvijek nekoga bole.
Kad već ne može biti opće voljen, može barem biti profesionalan, zadržati pristojne odnose prema svima, bez obzira na stavove, dob, inteligenciju i sl. Nije lako. Ali je u opisu posla „Predsjednik svih koji žive u Hrvatskoj“.
Ljudi često zapitkuju o i kopaju po onome što nije ugodno. Predsjednička dužnost je da, do granice zdravog razuma, odgovara. Naravno da nakon dva mandata i najboljima može puknuti film. Pa je tako i gospodinu Mesiću pukao kada je jednoj televizijskoj novinarki usred intervjua rekao da mu je dosta tih sranja. I otišao...
Što da zaključi gledatelj? Da je pitanje sranje? Da je intervju sranje? Da su svi intervjui bili sranja? Da je jedan od osnovnih zadataka predsjednikovanja, komunikacija s javnošću, sranje? A onda bi, po toj logici, zaključio da su i neke druge obaveze za njega isto tako, ako ne sranje, a ono poteškoće. Vjerujem da doista i jesu. Njemu.
Gospodinu Mesiću. Ali ne bi smjele biti: Predsjedniku. Funkcija nosi prava, ali i obaveze.
To je druga stvar koju zamjećujem pri kraju mandata. Osim što se javnost više ohrabruje, i lav se sve više opušta. Više ne mora glumiti vođu. Više ne mora paziti koga će uvrijediti svojim ponašanjem i izjavama. On sada odlazi u penziju. Može se izležavati, čitati knjige i… govoriti ono što želi. Pa i ne govoriti, ako ne želi. Napokon može biti svoj! Što podrazumijeva da prije nije bio svoj? Pa i nije. Bio je Predsjednik. Bio je maskiran u funkciju.
A gdje je nestao čovjek? Kakav nam je i tko je, ustvari, bio taj Predsjednik? Tko je vladao cijelo ovo vrijeme?
To ćemo, Dragi Vi, otkriti u vrijeme karnevala, kada Gospodin konačno skine masku Predsjednika i pokaže svoje pravo lice. Kada, onako ljudski, bez obaveza pristojnosti i forme, kao čovjek uzvikne: Sranjima je kraj!
