Ne, nisam poludio. I nije mi se na ovu stranicu greškom uvukao neki od budućih naslova. Ako je grad već okićen za Božić, a je, zašto se onda Božić, ne bi čestitao i u novinama. Dolazak američkih vojnika jedini je, doduše polulogični, ali ipak uzrok, zašto je s tim požureno. U kroničnom pomakanju orginalnosti, a u skladu sa željom da se grad učini ljepšim i zanimljivijim, naši oci su posegnuli za jedinim ukrasima koje posjeduju(uz već izlizane karnevalske), a to su oni Božićni. Tako da su Ameri na sto čuda. I pitaju se, "Gdje smo mi to došli?. Znamo da se putovanjem na istok sat pomiče unaprijed, ali toliko... Pa u ovom gradu je sve spremno za proslavu Nove godine, dok je u svijetu, zamislite čuda, puka sredina studenog." Eeee, di smo mi od vas, dragi Ameri!!. Mi imamo vođe koje misle unaprijed. Znaju oni staru: zašto odgađati za sutra ono što se može uraditi već danas. Tko rano rani-dvije sreće grabi, parola je mudrih i odlučnih. Zato, ako još niste nabavili bor - sramite se! Grad je doslovno preplavljen američkim vojnicima. Može ih se vidjeti u svakom kutku, u svakoj zabiti. U svakoj ulici, i uglu. Kao kad šaka riže padne na pod, stotine zrna odskakujući nestaje na podu. I imate osjećaj kao da su doslovno svugdje. Ne znam koliko točno su bili na moru, ali predpostavljam da je period duži od mjesec dana. Ljudi su željni zabave. Dobrog provoda. Dobre glazbe, hrane, pića. Ugodnog društva. Došli su u pravi grad, zar ne mislite tako? Osim predivne prikladne dekoracije, grad je gostima pružio i brojne sluge. Tako oni na Korzu mogu kupiti tisuće sitnica, suvenira i razglednica. Sve vrvi uličnim sviračima i zabavljačima. Na brojnim štandovima prodaju se krafne, kesteni, domaći kolači i hrana. Toči se vino, pivo, rakija, i svi su sretni. Tako to obično bude kada se u grad slije 5 tisuća mladih ljudi punih para. Tako bi možda i poneki od njih odlučio ponovo doći u posjet, i nanovo tu ostaviti pokoji dolar. No... Subota. 11.11. 2000. 24.00 h. Noć. Na brajdici usidreni ratni brod. Osjeća se vlaga u zraku. Ozbiljni ljudi. Prepuni koševi smeća. Tu i tamo proleti grupica pripitih mladića. I tiho prođe zagrljeni par. Pustoš. Neupućeni čovjek slučajno postavljen na Korzo sigurno bi pomislio - počeo je rat. Što ćete, takvi smo. Pa što onda. Bar smo si izabrali predsjednika. Nije baš bog zna kakav, ali je naš. A njih tako ima koliko 'oćete pa ništa. Sramota. I oni će nama solit' pamet. Ne znaju tko im glavu nosi. Prvo je na Floridi pobijedio Gore. Pa je Bush proglašen novim liderom nacije. Pa mu svi čestitaju. Onda se ustanovi da nije. Pa svi snuždeno povlače svoje ode. Zatim idu ponovo brojat. Pa opet Bush pobijedi. Ali opet nešto ne valja. Pa opet broje. Opet ne valja. Pa nađu kutiju s listićima u hotelskoj sobi. Pa idu brojat ručno. Ali ručno brojanje nije baš najtočnije. U međuvremenu ustanove da je i u drugim državama bilo gusto. Pa i tamo idu brojat. Pa i tamo ne valja. Na kraju se nadaju da će prevagu donijet glasovi vojnika koji su vani. Tko zna, možda jezičac na vagi budu upravo ovi naši-riječki Ameri. Ali su se zato Hrvati iskazali u demokraciji. Izglasali su si novi Ustav. Sada smo parlamenarna demokracija. Dakle, sada će ključnu riječ imati Sabor. Poznavajući ljude koji tamo rade i zastupaju nas, ne čeka nas dobra budućnost. Zašto? Dobar dio vremena protratili su raspravljajući o tome kako bi se trebao zvati Sabor. Da li Hrvatski Državni Sabor? Ili samo Hrvatski Sabor. I oni su o tome doista raspravljali! Dakako, povijesna je činjenica da je Sabor još od 18..... bla, bla. Nekima je nažalost, povijesna i činjenica da nisu primili plaće. I da im kasne penzije. Ali, ima činjenica i činjenica. Ps. (Možda je ružno i drsko ali...) Svi oni koji mi još nisu uručili rođendanski dar imaju još jedan dan za šoping - u ovom slučaju gospodarska kriza nije opravdanje za jeftine darove "od srca".