Promijeniš onoga na čelu i nastaviš dalje. Narod ionako vidi samo čelo. Stražnjica je više manje uvijek ista i nezanimljiva. A upravo na njoj stoji čitava konstrukcija.
Svaka stranka želi u svojoj maloj niši koju je zauzela imati najveću stražnjicu.
Primjerice: “HNS će prerasti u glavnu, stožernu stranku hrvatskog građanskog centra”
Ili: “Vjerujem u budućnost hrvatskih konzervativaca, koji će se oporaviti i jednog dana postati stožerna stranka hrvatske desnice.”
Ili: “Plenković je naglasio da je HDZ velika, stožerna stranka koja ima vlastite prioritete i ne može manjim strankama dopustiti da nametnu svoje prioritete”
Svaka je stožerna. Jer ako stotinu puta ponavljaš – ljudi će povjerovati. A ako povjeruju – glasat će.
Ako stotinu puta ponavljaš – znači da si samouvjeren i da znaš što hoćeš i kamo ideš. A samo takvi mogu voditi Domovinu.
Koliko smo puta čuli od predsjedničkih kandidata koji su izgubili – da će sigurno pobijediti. I odgovor na pitanje: Što ako ipak izgubite?, gotovo uvijek je bio: Neću izgubiti.
Neću izgubiti... Mi smo stožerna stranka...
Pravo je čudo da smo na kraju linije egocentričkih psihopata još uvijek živi.
I dok se jedan dio populacije na svakim izborima dvoumi i važe opcije, stožerna stražnjica po inerciji glasa sa svoju stožernu stranku. Niti jedna druga opcija njima ne odgovara. Ako nisu naši – onda su njihovi. A broj privilegija je ograničen.
- Za koga ćeš glasati.
- Za ove koji su se reformirali.
- A za koga si prije?
- Isto za njih.
- Pa zašto si glasao prije?
- Nisam znao da su korumpirani.
- A sada?
- Sada su reformirani.
- Možda su i sada korumpirani?
- A kako ću ja to znati?
- Pa probaj jednom glasati za nekog drugog. Ako su te ovi prevarili nekoliko puta, više ne glasaš za njih.
- Pa neću valjda za one druge lopove.
- Pa i ovi tvoji su lopovi.
- Ali su se reformirali.
