Bio sam u Puli. Nakon šetnje gradom, sladoleda i neobaveznog razgledavanja odlučio sam nešto pojesti. Pizzu, lignje ili koju pečenu srdelicu. Nešto zasitno, nešto nabrzaka; a dobro. Izbor je zadovoljavajući. Na svakom koraku je mali restorančić, pečenjara, pizzerija, kafić sa sandwichima. Problem: kako izabrati? Svi se čine dobri, svi se čine kvalitetni. Svi su puni nasmijanih gostiju: Koji je pravi? Nažalost, nisam jedan od onih tipova koji će sjesti bilo gdje, samo da nešto pojedu, a zatim odjuriti u nastavak avanture.Jedan sam od onih drugih koji stalno misle da će ih netko zajebati. Kada sjednem u pizzeriju mislim da su u nekoj drugoj cijene niže, a kvaliteta veća. U očima naših ugostitelja i trgovaca gotovo uvijek vidim želju za prevarom. I u očima stranaca vidim to isto, ali oni ipak nisu "domaći", pa je to nekako "za očekivati". Prije će te zeznuti stranac, nego naš, nekakvo je logično razmišljanje (ksenofobično doduše, svi su ljudi-ljudi). Ali sve mi se više čini da je situacija obrnuta. Pada mi na um i jedna naša uzrečica koja ide otprilike "tko će koga - nego svoj svoga". Ili je sve to samo moja paranoja. Ne znam. Evo jedne crtice iz restorana u kojem sam jeo srdelice: Terasa sa pet stolova. Tri su mala, ona kvadratna sa četiri stolice okolo; a druga dva su spojeni kvadrati koji sad čine pravokutnike sa šest stolica okolo. Na jednom od dva pravokutnika je stajao natpis "rezervirano". Taj je bio prazan. Na drugom nije bilo natpisa rezervirano. I taj je bio prazan. Nakon tri srdelice i dva guta vode na terasu je stupila jedna obitelj. Mama, tata i sin. I oni su, kao i ja, nakon šetnje gradom i lutanja štandovima, odlučili nešto prigristi. Prišli su, s očitom namjerom da sjednu, praznom stolu bez kartončića rezervacije. Stol bio je postavljen za šest ljudi, a njih je bilo samo troje. Prije no što su im dupenca dodirnula jastučić na stolici, prišla im je konobarica. Obitelj je bila uplašena, oprezna, suzdržljiva, tiha, i sramežljiva. Kao da su došli pred ispitnu komisiju, a ne u restoran u kojemu ONI plaćaju. Bili su Hrvati. U svojoj opreznosti i strahu, drhtavim glasom upitali su svemoćnu konobaricu: - Oprostite, je li ovaj stol rezerviran? Trabam li naglašavati da stol nije imao kartolinu rezervacije; dakle nije bilo nikakvog razloga (osim pristojnosti?) da se postavi takvo pitanje. - A kolko' vas je? Odgovorila je pitanjem svemoćna konobarica. (Broj osoba koje su postavile pitanje nema ama baš nikakve veze sa činjenicom da li je stol rezerviran ili nije. Ako je, onda je, a ako nije, onda nije, svejedno pitao to jedan čovjek ili sto ljudi.) - Troje. Pokunjeno je odgovorio pater familias. Ostatak obitelji snuždeno je gledao u konobaricu (osim malog koji je gledao u pod) očekujući presudu. Mi je, naravno, već znamo. - Rezerviran je. "Dobro, onda ništa. Doviđenja…" Već istreniranom rezigniranošću odgovorili su i otišli dalje. Taj restoran nije bio za njih… Nakon što sam pojeo svoju porciju hrane odlučio sam još ostati na terasi i srkati ostatke svoje čaše vode. Silno me zanimalo tko će, i kada, sjesti za "rezervirani stol". Ljudi su dolazili i odlazili, ali on je i čitavo vrijeme bio prazan. Netaknut. Zatim su, pred kraj večeri došle četiri zgodne Nizozemke. Malo su se okretale, tražeći najljepše mjesto, a zatim odlučno sjele (za "rezervirani" stol") i pozvale svemoguću konobaricu. Ova je dotrčala, uljudno zapisala narudžbu, a zatim još brže odjurila, da je što prije prenese kuharu: turisti su gladni.