Ovoga ljeta kupam se na jednoj od osamljenih stijena na Žurkovu. U domaćim medijima taj je kraj nazvan i "omiljenim kupalištem Riječana". - Pa dobro, što je vama, Riječanima!! Nakon što sam se okupao, izašao sam iz mora i legao na prostrti ručnik. Sakupljam izgubljenu toplinu i nešto svoje razmišljam. A onda mi misli prekine miris ustajalog opuška. Okrenem se ulijevo i ugledam jednog tik do moga nosa. Pliva u udubini zajedno sa tucetom njegovih prijatelja, u crnoj smrdljivoj tekućini, mješavini mora, duhana i pepela. Odvratno! Prva reakcija-odvučem ručnik malo udesno i nastavim. Međutim, opet isti smrad. Pogledam oko sebe-opet opušak. Ali ovaj puta uz njega je i mala bijela salveta. Što je u njoj, ne želim ni nagađati. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao kristalno čista i netaknuta stijena, udaljena od svake civilizacije, pretvorilo se odjednom u sivi, popljuvani gradski asfalt. Kao da ležim na Korzu. Očito na ovoj stijeni bude još kupača. - Kakvi su to ljudi, koji sami sebi rade sranje?! Odlučio sam pokupiti sve otpatke s te i okolnih stijena. Našao sam jednu staru vrećicu kako pluta zarobljena među kamenjem, ispraznio je i krenuo u akciju. Prvo na redu-smrdljiva lokva. Uranjam prste duboko… Pa tu ima cigareta za napuniti čitavu šteku! Voda se zamutila, uzburkala, dirnuo sam u njene duboko nataložene slojeve. Vadim opušak po opušak. I vrećica se pomalo puni. Kada sam ispraznio tu lokvicu, ukazala sa druga, tik do nje. Kako je prije nisam primijetio? Ništa-odluka je odluka. Uranjam prste…Smrad. Ali i dalje vadim. Lijevo-prazna kutija. Desno, salveta i ostaci nečije marende. Tamo, prazna plastična boca. Ledeni čaj. Unutra još malo bućka. Potom loptica aluminijske folije. Sve to nalazim na relativnom malom komadu stijene, koji mi se do prije 10 minuta činio potpuno čist. Kada sam završio sa akcijom, vrećica mi je bila puna. Unutrašnjost crna, mljackava, smrdljiva. Koliko smeća, potpuno nevjerojatno. Potom mi na pamet pada neobična ideja. A da sve to istresem na jedan dio stijene, preko kojeg se dolazi? Mislim: "kada ljudi vide koliko je strašno prljavo, možda će odustati od kupanja ovdje, pa neće prljati još i više". Ovako, na očišćenoj površini…bojim se da sam zapravo izazvao kontraefekt. Ljudi će sa svojim cigarama i marendama i bocama tekućine doći na čistu stijenu i reći: - Oh kako je ovdje divno! Uopće nema smeća. Ostanimo ovdje! I onda će tu zasjesti, pušiti i zamišljeno gledati u daljinu, gurati čikove gdje stignu i razbacivati smeće uokolo. Nakon nekog vremena, reakcija će biti: - Hajdemo negdje drugdje, ovdje je netko (prljava licemjerna stoka) sve zaprljao. Pa više ne možeš naći čistu plažu… Kakvi su to ljudi koji to rade?! Dolazi mi da sve zaprljam, da istresem crnu vreću otpadaka iz kuhinje, ustajalog mesa, da smrdi kilometrima. Tada nitko ne bi dolazio i sve bi ostalo potpuno čisto. No, možda neki drugi put. Kada sam se vraćao, nekako mi je pogled bio izoštren od sakupljanja, pa sam uočavao svaki komadić smeća uz put. Strašno. Omiljeno kupalište Riječana… Kakvi su to ljudi, ti Riječani, ako im je ovo omiljeno. A što je najgore, oni su ti koji proizvode ovu sramotu. Nisu smeće pobacali nekakvi neodgojeni stranci ili marsovci. To je njihovih ruku djelo. Kakvi ljudi-takvo kupalište. Kakvo kupalište-takvi ljudi. Nema izmotavanja. Sve se vidi. Dolazim na glavnu plažu, samo da izvidim situaciju. Katastrofa! Ako sam na onoj stijeni pokupio punu vrećicu, ovdje bi bilo dovoljno za cijeli kontejner. No to ništa ne smeta moje sugrađane da uživaju u "prirodi". Da sam tamo počeo sakupljati, vjerojatno bi mi se smijali: - Vidi budalu! A onda se okrenuli na drugu stranu i uživali u blagodatima plaže od čikova. Jer, tamo ih ima više od kamenja… Na povratku, baš ispred velike baje gdje sam kanio izbaciti prljavi sadržaj, sreo sam prijateljicu. Ona me naivno upitala što mi je to u vrećici. - Što ti je to u vrećici? Peraje? - Ne. Smrdljivo smeće koje sam pokupio na plaži. - Oh, kako lijepo. Sad je tamo čisto? - Da, nažalost, sad je tamo čisto.