Bolje da uživa u onome zbog čega su se svi ti ljudi borili, nego da zanemaruje to i promatra nečije znakove moći i zapišavanje teritorija
S prvim suncem i toplim vremenom možemo primijetiti povratak turista na naše ulice. U početku su to tek neke rijetke face koje zamišljeno gledaju fasade riječkih zgrada. Ili grupe koje značajno promatraju gradski sat ili stup srama, kako ga zovu Riječani.
I baš sam nedavno imao susret s jednom gospođom koja je iz svih kuteva motrila Stendarac, nekadašnji stup za gradsku zastavu. I fotografira ga. Pa pita ona mene, koji sam tuda prolazio, zašto je ovaj stup bitan? Ja kažem da je taj stup postavio jedan okupator kako bi jamčio slobodu od drugog okupatora. Pa me blijedo gleda. Onda joj kažem književno, kao knjižica: „car Maksimilijan na trgu podiže stup s likom zaštitnika Rijeke - Svetim Vidom koji u jednoj ruci drži grad, a u drugoj natpis kojim se garantiraju slobode građanima.“
- Aha, that's nice, kaže ona. To je lijepo.
- Da, predivno je to. Hoćete li ikada kasnije u životu pogledati tu sliku?
- Vjerojatno ne, nasmije se.
- Predlažem da se prošetate uz more. Ili da samo gledate u more i daljinu. Mislim da je to bolje od gledanja u neke prastare kamene stupove.
- Ali, to je povijest.
- Da, a ovo je sadašnjost.
Žena opali još nekoliko fotografija. I ode. Kasnije sam je vidio u gradu, kako sjedi na metalnoj bitvi na rivi, i gle čuda, gleda u more. Ajde super. Bolje da uživa u onome zbog čega su se svi ti ljudi borili, nego da zanemaruje to i promatra nečije znakove moći i zapišavanje teritorija. Možda slika i koji zalazak sunca. Na to još nitko nije uklesao svoje ime ili ime nekakvog sveca.
