Dvoje ljudi se vole. Oni to znaju i zadovoljni su. Ne treba im ničija potvrda. Međutim, treba im novaca. I zato se organizira-svadba.
Dugo sam mislio da su svadbe(ili vjenčanja, kako hoćete) simbolične potvrde vječne ljubavi pred Bogom i zajednicom. Međutim-šipak.
Došao sam u te godine u kojima se moji vršnjaci počinju ženiti, a vršnjakinje udavati. Drugim riječima, dosta im je života sa roditeljima i žele biti svoji na svome.
Međutim-dobro došli u kapitalizam, dragi moji prijatelji. Braća ljudi su se vrlo dobro organizirali kako da dobro žive od onih koji su se i koji će se kasnije roditi. Nude vam kredite. Da bi mladi bračni par dobio svoju i samo svoju krletku, mora se obvezati da će raditi otprilike 30 godina i svaki mjesec uplaćivati dio zarađenog novca. Do tada je jedino što imaju-njihov rad.
A kako je lijepo gledati filmove o Indijancima koji nisu nikome plaćali najam zemlje ili stana. Ako su odlučili živjeti zajedno, podigli bi šator gdje god im se prohtjelo. Kod nas i u ostatku civiliziranog svijeta, zabranjeno je bilo kakvo kampiranje osim na za to određenim mjestima. I isto tako je zabranjeno spavanje na javnim mjestima, u prirodi i sl.
Mora se spavati u za to predviđenim mjestima. Majka Zemlja to više nije. Sada su to mjesta u kojima se plaća boravišna pristojba.
Pa čak i ako zaljubljeni sretnici i dobiju nekakvu gajbu, u kakvom neboderu ili stambenoj zgradi to nikako nije to. Treba im krevet, kuhinja, ormari, posteljina, televizija, bojler, kada…
E, tu uskaču prijatelji i rođaci. Oni pomažu da mladi par koliko-toliko sposoban stane na svoje noge. Ali treba im povod-vjenčanje.
Nepisano pravilo svadbe, za koje do nedavno uopće nisam znao, je da uzvanici mladom paru daju-novac. Nekada su to bili darovi, ali-kako netko može znati što paru treba. To mogu znati samo oni. A paru trebaju-pare.
Tečajna lista „darova“ glasi: 100 Eura po osobi za samce, u paru min. 150 Eura, četvero 300 Eura itd., kumovi od 500-1000, sestre i braća 500-1000, roditelji 1000-3000.
Dakle, kada vas netko pozove na svadbu-to neminovno znači-trošak. Što ste bliskiji sa osobama koje govore „DA“, to ćete više potrošiti. Priča mi prijatelj uz čašu vina:
- X me pitao da mu budem kum na vjenčanju…
- Oh, pa to je super. To je velika čast.
- Ma jesi ti normalan??
- Pa ono, jedan je kum, čovjek u kojega imaš povjerenja, na kojega se možeš osloniti, koji te nikada neće napustiti…
- Priče… To je 1000 Eura!
- Oh…
- A prije dva mjeseca sam već jednom bio kum. Pa dobro što ti ljudi misle? Od kuda mi pare za takvo nešto? Nisam ja banka.
- I što ćeš uraditi?
- Moram izmisliti neki razlog da ne dođem.
Kolači, torta, fotograf, snimatelj, pozivnice, zahvalnice, cvijeće, reveri, konfeti, glazba, baloni, vjenčanica, hrana, piće, dvorana, ukrašavanje dvorane… Sve to mladi par nudi kako bi ljudi ipak došli i donijeli im toliko potrebni čvrsti i solidan keš. Kada se sve zbroji i oduzme, slavljenici moraju ostati u plusu. Inače su u minusu. A kako se netko može voljeti u minusu? To nije i ne može biti ljubav.
U biti, svadba je nešto kao organiziranje koncerta, gdje sva lova ide u dobrotvorne svrhe. Društvena financijska transakcija, zamotana u običaje.
- Uzimate li vi, dragi paru, jedan drugoga za partnera za cijeli život, u dobru i zlu i bolesti i ostalo…
- Hmm… Samo trenutak. Tata, jesmo li dosta zaradili? Možemo li? Aha. U redu…
- Dakle, uzimate li se pred Bogom i ljudima na ovaj svečani trenutak.
- Sa velikim olakšanjem u džepu ipak smo u bilančnoj pozitivi, što znači da možemo sumirati konto i konačno reći-DA.
