Svaka zemlja snažno promovira vlastitu poljoprivredu, tumačeći da je domaća hrana najbolja, odnosno najukusnija ili najmanje zagađena. U to se obično uključuje i patriotizam. Ali, domoljublje ima svoju cijenu i uzgajivači to koriste…
Ulazimo u doba godine kada će raskoš voća i povrća biti naročito izražena. Urod s domaćih polja umjesto zimskog uvoza. Simbioza proljetnog buđenja i naših prepunih vrtova mora biti dobitna kombinacija. Iskorak iz učmalosti i zimske letargije. Ali, radost zbog domaće hrane često se miješa s gorkim okusom podivljalih domaćih cijena. Stvarno, zašto je naša hrana skuplja od uvozne?
Svaka zemlja snažno promovira vlastitu poljoprivredu, tumačeći da je domaća hrana najbolja, odnosno najukusnija ili najmanje zagađena. U to se obično uključuje i patriotizam. Trebamo čuvati domaću proizvodnju, jer to podrazumijeva dodatno zapošljavanje i sigurnost u teškim vremenima eventualne oskudice. Kampanja „kupujmo domaće“ jednostavno zvoni u ušima.
Ali, domoljublje ima svoju cijenu i uzgajivači to koriste. Samo jedan primjer. Brend vrgoračkih jagoda gradio se godinama, a paralelno je i cjenovni odmak od uvozne konkurencije bio sve veći. Mislite da je u pitanju razlika u kvaliteti, manje špricanja ili tek izrabljivanje s nacionalnim prizvukom?
Osobno, nisam baš uvjeren da domaće jagode vrijede dvostruko više u odnosu na grčke ili španjolske. (Bojim se i pomisliti koliko bi koštale da uvozne konkurencije uopće nema.) To su slične sorte, a i poneblje je slično. Jagode se i inače vrlo izdašno prskaju, bez obzira na zemljopisno porijeklo. Hrvatski otrov ne razlikuje se od španjolskog. Naravno, naravno, možda imate prostora i vremena za vlastiti uzgoj, gdje ćete koristiti ljubav umjesto pesticida. To je zaista vrijednost, koju je teško iskazati novcem. Mljac!
Općenito, već sam navikao da bilo kakve priče o zaštiti domaće proizvodnje redovito znače i dodatno iscrpljivanje iz mog novčanika. Ne prođe nekoliko dana, a da nas ne bombardiraju vijestima o nedaćama hrvatskih poljoprivrednika. Ponekad realne, ponekad pretjerane. Nekada je kiše previše, nekada premalo, nekada je nevrijeme, nekada požar, nekada nametnici unište sve. Jeleni i veprovi uništavaju seljačku muku. Sjeme, gnojivo i pesticidi su poskupili. Stječete li dojam da je urod bilo čega najčešće loš? A kad je i (rijetko) odličan, da je otkupna cijena sramotno niska? Nikada dobro, ništa se ne isplati. Prijeti propast agrara, a rješenje je u izdašnoj pomoći države ili temeljitom oderavanju kupaca. Može i oboje. Naravno, zaboravlja se da su problemi i u drugim državama. Imate li dojam da se oni s time bolje nose?
Koliko puta ste čuli da mnogočega imamo sasvim dovoljno za domaće potrebe, ali nas uništava uvozni lobi? (Priče o potrebi restrikcije uvoza nikada nisu utihnule.) Onda nema kupaca za (očito preskupu) domaću svinjetinu ili domaće jabuke. Onda seljaci, iz protesta, izlijevaju mlijeko u kanalizaciju (uz kamere, naravno) ili iskrcavaju neprodane lubenice ispred banskih dvora. Jer nisu uspjeli naći kupce po cijenama za koje oni misle da bi bile zadovoljavajuće. Ili spremaju pšenicu u silose, misleći da će joj (zbog rata u Ukrajini) cijena narasti. Ali, cijena već duže vrijeme pada. Psihoza da će rat u blizini izazvati glad pokazala se potpuno promašenom.
Ne, nemojte misliti da sam protiv domaćih plodova. Naše lubenice su izvrsne, pomidor starih sorti je nenadmašan, grožđe je fantazija, u trešnjama bih se mogao udaviti. Kvalitetu i opojne arome tu i tamo sam spreman platiti više. Pri tome sam svjestan da ekstenzivna proizvodnja konstantno nagriza nutritivnu vrijednost, ali s time se trebamo nositi. To je naša realnost. I dobro je dok je i ovako. A i malo pohlepe je ljudski, zar ne?
