Kamo ide bivši čelnik? Pratimo liniju njegovog kretanja. Hvatamo signal njegovog mobitela. To nam je omogućila tehnologija. Inače ne bismo znali ništa. Malo putuje naprijed. Pa oštri okret. Pa natrag. Pa desno. Bivši čelnik ide u nekom smjeru koji samo on zna. Konačni cilj: otići što je dalje moguće…
Vijugava linija ljudi. Gomila ljudi korača iza jednog čovjeka. Ponosni. Odlučni. Sigurni i hrabri. Slijede parolu: Idemo dalje. Stavili su svoju sliku na veliki plavi plakat: Idemo dalje. Uvijek i samo: Idemo dalje. S tim u glavi neće nikada moći stati… I doista, kolona ne prestaje. Izmjenjuju se čelnici… Jedan za drugim.
Evo, nedavno se dogodilo. Čovjek je zbog nekih svojih privatnih razloga skrenuo s puta. Ali je osoba iza njega spremno preuzela vodstvo. Kolona ne smije prestati ići dalje. I linija onih koji idu dalje nastavlja svoj pobjedonosni put. U istom smjeru.
No, kamo ide bivši čelnik? Pratimo liniju njegovog kretanja Hvatamo signal njegovog mobitela. To nam je omogućila tehnologija. Inače ne bismo znali ništa. Malo putuje naprijed. Pa oštri okret. Pa natrag. Pa desno. Bivši čelnik ide u nekom smjeru koji samo on zna. Konačni cilj: otići što je dalje moguće… On ide dalje.
Pred neki dan, javnim gradskim prijevozom prolazim pored zagrebačkog groblja Mirogoj. Na groblju parkirano gomile autobusa. Kao nekakav ogromni školski izlet.
Što li se događa?, pitam ljude oko sebe. Je li neki crkveni blagdan?
Putnici sliježu ramenima i začuđeno gledaju kroz staklo. Masa ljudi korača.
Da nije sprovod neke važne osobe? Prosvjed?
Gomile ljudi izlaze iz autobusa i upućuju se dalje, u istom smjeru. Svi u istom smjeru, svi s istim ciljem. Očito je riječ o nečemu važnom. Ali, kako ne znam za to?
Tek navečer saznajem da je razlog masovnog pohoda bila godišnjica smrti prvog hrvatskog predsjednika. Doktora Franje Tuđmana.
Kolona je na trenutak zastala i obišla čovjeka koji ju je oformio. Da se prisjete, zašto ustvari postoje. Da obnove svoju motivaciju. Da se pokušaju prisjetiti konačnog cilja.
Kako smo relativno nedavno saznali, Haaški sud je pripremao optužnicu protiv pokojnog državotvorca. Ali, ovaj je, prije stupanja optužnice na snagu, skrenuo s čela kolone i otišao na mjesto gdje se mobitel ne može locirati. Sada sjedi na nebu i promatra kako se razvija situacija. A onda dolaze po njega. Gospodine, vrijeme je za vaš tenis.
Nasljednik, također doktor, također sjedi. U austrijskom zatvoru. S podignutom optužnicom u rukama. I misli: Da li da se vratim?
Domovina, koja obilazi Franju, nema namjeru dolaziti k njemu. Odrekli su ga se.
Posjetiti ga, i odati mu počast, želio je samo jedan austrijski gastarbajter. Jedno hrvatsko srce. Premalo. A ni taj nije uspio.
Da je čelnik ranije otišao, sigurno bi ih bilo više. Prije godinu dana su mu klicali. Čitava kolona mu je klicala: Vodi nas! Dalje!
Što je sada s njima? Gdje su? Što je s ljudima iz kolone? Što je s ljudima s plakata? Što je s ljudima iz autobusa? Zar ga se ne sjećaju? Zar se ne sjećaju da su mu klicali. Da su ga grlili. Da ih je očinski tapšao. Da su bilježili njegove riječi. Da ih je vodio? Zar se…
Ne, oni ga više ne vide. Prolaze pored njega, ali ga ne primjećuju. Jer imaju misiju. Oni idu dalje. Oni moraju ići dalje. I ne skreću s puta. Oni su se zakleli da neće skrenuti s puta. I slijede riječi zakletve. Što dalje. Od njega. Što dalje.
