Opet u budućnost ulazimo s novom vlašću. Dok smo prije četiri godine prvo slavili, a onda glasali, ovaj put je bilo obrnuto. Prvo glasaj-onda slavi. Ali fešta je bila jednaka. Izgleda da je za proslavu Nove godine sasvim svejedno tko je na vlasti. Glavno da je prvi prvi i da će "biti bolje". To su očekivanjanja... Bolje vlasti, više sreće, više para, više posla. Ono što su većini naroda najobičnija nadanja koja se automatski izgovaraju prilikom čestitanja, nekima su sasvim ozbiljna obećanja. Jer tako je otprilike izgledala predizborna kampanja SDP-a i ekipe prije 4 godine. Više, više, više… Naravno, skoro ništa od toga se nije ostvarilo. Od silnog više ispalo je-manje. Ovaj put nešto sasvim drukčije: Ovi su obećavali manje. I to manji porez, famozni PDV(koji su, tek toliko da se spomene, oni i uveli). Od 22 obećali su ga smanjiti na 20 posto. 2 od 100 nije puno, ali je lijepa gesta. No, nakon što su se ljestvama razočarenja i nadanja uspeli na vlast, shvatili su da to možda i ne bi bio tako dobar potez. Jer 2 od 100 i nije tako malo. I tako je ono što je praktički već bilo uvedeno, odgođeno na godinu dana. Ili možda i duže? Jer, zašto bi itko vjerovao da će smanjenje doći onda kada su rekli da će doći? Rekli su da će doći sada, pa nije. Ako je netko slagao danas, zašto mu vjerovati sutra? Odgovor na to pitanje je jadan i poražavajući: "A što nam drugo preostaje?" To je pitanje-odgovor s kojim je većina ljudi ušla u "Sve najbolje". Dobru ilustraciju za takvo stanje nemoći nije potrebno puno tražiti. Evo slike: Velika fešta, mnoštvo ljudi se grli i ljubi, čestitaju jedni drugima "Sve najbolje" i "Sretnu Novu godinu" i "Puno sreće". No spustimo li pogled niže (ili maknemo ruke s ušiju), vidimo i čujemo da im pod nogama praskaju eksplozije petardi. Njih im idioti konstantno podvaljuju. Međutim, čestitanje zbog toga ne prestaje. Baš suprotno: što su eksplozije jače, to se ljudi sve više prave da je sve u redu. Misle, urazumiti će se idioti, stati će. I puštaju ih da "gruvaju". Bilo kakva reakcija značila bi da se izdvajate iz mnoštva. I da se bunite. A to nikome ne pada napamet. Jer svi misle da znaju posljedice. A mnogi su ih i iskusili na svojim leđima. A ostalima to nije tako strašno. Zato šute i trpe i prave se da je to normalno. Jer, zapamtite: može biti i gore. Uostalom, a što nam drugo preostaje? Kao primjer života oni pametni stalno uzimaju zapadni civilizirani svijet. I govore da tamo takvog iživljavanje nema. Ali druže, ovo je Balkan, pa ako ti se ne sviđa-tko ti brani da odeš. I mnogi odlaze. I Novu godinu slave među normalnijim ljudima. Jedna od njih bila je i G., koja je otišla u Bugarsku. U Sofiju. Di ćeš većeg Balkana?, pomisliti će mnogi od vas… Da, stanje u toj državi možda i nije najbolje, ali ja ovdje kao primjer uzimam samo njihovu proslavu. Kao i ostali svijet, i tamo se slavilo na trgu, međutim priča o petardama je sasvim drugačija. Dok je kod nas normalno da se bacaju ženskama pod cipelice, Bugari su to riješili na drugi način. U trenucima odbrojavanja prva petarda je pala na tlo, i eksplodirala. Zatim se oko tog kraterića formirao krug ljudi i svi su svoje privatne dinamite bacali unutar njega. Možete zamisliti: sve se dimilo i smrdilo po barutu a uši su zvonile od buke. Ali oni koje to veseli našli su svoje zadovoljsvo bez da su maltretirali druge. Što vjerujem da se ovdje ne može dogoditi. Jer su kod nas te dvije stvari nerazdvojivo povezane. Ovdje je najveće zadovoljstvo upravo u maltretiranju. Bum!! "Jesi vidio kako se usr'o od straha, ha, ha, ha!!" Toliko o Bugarima. I toliko o Hrvatima. I toliko o Novoj godini.