Nešto vam ne odgovara? Nezadovoljni ste i namrgođeni? Niste dobili plaću za uredno posijanu i predatu pšenicu. Cijele godine ste radili, pošteno zaradili, a sada vam ne daju ono, što je u svakom smislu vaše. Bijesni ste na upravu vašeg poduzeća, na susjeda koji cijelo prijepodne pere auto. Na zaglušujuću buku zaigrane djece. Mrzite ih što su sretni i bezbrižni. Što razmišljaju samo o tome gdje se sakriti, a da ne budu pronađeni. Ne volite dosadne penzionere koji žive vrata do vas. Uvijek su budni, i uvijek na cesti. “Vavek” spremni komentirati svakodnevne događaje, ili ocrniti onog malog, koji je jučer razbio tatin auto. Sa smiješkom vas promatraju, i čim otvorite usta da bi ih polupristojno pozdravili, kreću u napad. “Onda susjed - što ima? Ste dobro” I baš kada, htjeli-ne htjeli, morate odgovoriti da ste dobro, ali da je kriza, oni okreću na dobro uigranu ulogu pasivne žrtve: “E, lako vama. A mi primamo penzije. Eeee, da smo mladi, bi radili, ali ovako. A šta ćete... Nego; - ste čitali u novinama da je....”. “Jesam...”. Pristojno klimate glavom i nastavite uspinjanje da vašega stana. Stvarno vam je dosta svega. To je bila kap koja je prelila čašu. Pažnja! Pažnja! Vrijeme je za promjene! Revoluciju! Da, definitivno je vrijeme za promjene! Akcija, ljudi! Akcija! Potrpajte svoje stvari u ruksak i trk na obližnju prometnicu. Zakrčite je! Ne dajte nikome od prokletih kurvinih sinova da prođe. Vičite! Borite se! Dok ste živi, i dok vam živo srce bije, nitko, nitko neće proći kroz vaš dio kolnika. Tamo su već tisuće vaših sugrađana koji željno i srdačno iščekuju svakog novog očajnika. Sve ih je više i sve su jači. Uskoro će sve Hrvatske ceste biti zakrčene. Uskoro će i drumski putevi, bijele ceste i šumski puteljci biti prekriveni hordama do jučer običnih muškaraca, žena i djece. No, danas su oni borci za pravicu. Borci za dostojanstvo življenja i rada. Ništa ih ne smije iznenaditi. Nikakav teretni kamion sa namirnicama za obližnji starački dom. Ili pošiljka lijekova gradskim prodavaonicama utjeha. Ništa se ne propušta. Pa da vidimo tko je jači. I tko može više izdržati. Revolucija sve više poprima globalne razmjere. Europska unija, godine truda i zalaganja, je pred kolapsom. Željela se zakrčiti međunarodna pruga Zagreb - Budimpešta. Žila kucavica hrv. gospodarske i ekonomske veze. Tako i treba. Tako i mora. Pa će drugi put razmislit’, kada budu htjeli uvoziti jeftinu hranu. Treba zatvoriti i granice. Nitko unutra, a još snažnije ograničavati izlaske iz zemlje. Ko je tu: - tu je, koga nema: - bez njega se može. Nitko se neće zafrkavati sa hrvatskim narodom. Toliko će se zakrčiti i zgusnuti prostor življenja da se nitko neće moći pomaknuti s mjesta. Gdje se našao, ili, nedajbože našla, za vrijeme početka revolucije, tamo će se i naći na njenome svršetku. Nema kretanja. Svi ćemo se zamrznuti u vremenu kao kakvi kukci u jantaru. Ili kao komadići voća u želatini. Samo što naša želatina smrdi i zaudara. Ako je netko do tada vodio kakav svoj posao, trgovao, pokušavao povezati kraj s krajem, bio autoprijevoznik, ili slično, gotov je. Taj će propasti i postati nezaposlen. Ako je netko zarađivao, više neće. A to je i u redu. Zašto i bi. Ako većina ne prima plaće, zašto bih ih primala manjina. To smo i htjeli. Demokraciju - vladavinu većine. Vođenje države je javna stvar. I treba biti nadzirana od javnosti. Pa, ako javnost želi zakrčiti prometnice - neka. Ako se želi upropastiti - neka. Uostalom - ne možemo se upropastiti. Već smo upropašteni. Možemo samo potonuti dublje. A to volimo. Da li vam je poznata ova situacija : “Dragi, nemoj više piti, popio si previše, dosta je...” A pijana mrga hrapava glasa odgovara, nakon što je odvalilo šakom o stol : “KADA SE PIJE - PIJE SE ! DAJ JOŠ JEDNU ZA STOL !!” Mudra ženica se pokunjeno povlači u sebe i šuti... “I još, kada popijem sve, idem na naše barikade! Idem se pridružiti braći, drugovima i supatnicima.” Međutim, i golijat se zagrcnuo i ispuhao, kada je stigao krčmar sa računom u jednoj, i kuburom u drugoj ruci.