Finale 2016 Davis Cupa u Zagrebu. Četvrti meč. Može biti odlučujući ako pobijedi Hrvat. Nedjelja popodne. Idealno vrijeme. Statistika je na našoj strani. Pobjeda je toliko blizu da se može omirisati.

Kada kod je pobjeda izvjesna, oko natjecatelja se okupljaju političari. Pobjednički plašt je širok, i njime se mogu ogrnuti mnogi. U svečanoj loži su se sjedili mnogi uglednici. Neki pripadnici Vlade su tamo vjerojatno čak i po službenoj dužnosti.

– Ajde na tenis!

– Ali ja ne volim tenis.

– Pa što? Jesam li te pitao da li voliš tenis?

– Pa, niste.

– Onda ima da ideš na taj tenis!!

– Ali...

– Ili ne želiš više biti ministar?

– Želim ali...

– To je za Hrvatsku!! Igra Hrvatska!? Voliš li Hrvatsku?

– Pa volim...

– Onda ima da te vidim na tenisu!

– U redu..

I tako smo mogli vidjeti gomile lica koje inače gledamo u odijelima, kako radosno prate koji je gem. I strpljivo čekaju pobjedu. I izgledalo je kao da će naš tenisač pobijediti. Sve je išlo u tom smjeru. Dobijao je bez ikakvih većih problema. - Izgleda da ćemo stići doma na ručak, javio se ministar svojoj supruzi, ovo je formalnost.

Ali onda je protivnički igrač počeo pružati otpor. A meč se odužio.

– Dolaziš, dragi?

– Ne! Ovaj naš nikako da pobijedi. Poludjet ću ovdje. Ne mogu se više smijati. Nisam znao da će to toliko trajati.

– Pa kada ćeš doći? A ne znam. Proklet bio taj tenis! A ako ovaj naš izgubi, onda ću morati ostati gledati i sljedeći meč?

– Pa jesu li oni ludi?? Nedjelja je!

– A to mi ide u opis posla...

– Potom se dogodilo najgore. Naš tenisač je izgubio. Oni što je izgledalo kao sigurna stvar, sada se pretvorilo u potencijalnu katastrofu. Vjerojatni poraz u finalu Davies Cupa.

– Alo?

– Da šefe tu sam na tenisu kako ste rekli.

– Gubi se od tamo. Bježi! Nemoj da te netko slika.

– Ali...

– Nema ali, to je za Hrvatsku, ako voliš Hrvatsku, bježi od luzera. Odi doma na večeru. To je naredba.

– Dobro, šefe. Sve za domovinu.