Često nas muči, kako ući u san, "kako ući u taj kraljevski put u nesvjesno" - kako je rekao S. Freud. Opet ćemo ponoviti čitav je tu niz čimbenika pa je zato ovaj poremećaj i tako složen, i daje nam puno briga, angažmana. Tu su već ponavljani organski i psihijatrijski uzroci, ali ovu složenu "muku" ne možemo često puta tako jednostavno objasniti. Mislim da nije nekada dovoljno naglašavati niz uzroka ovih smetnji, a u malo prostora je i teško razraditi sve te čimbenike. Ako počnemo s vrlo čestim uzrokom - psihijatrijskim poremećajem, neka vas ovaj termin "psihijatrijski" ne prepadne. Svatko je u životu imao neku fazu koja se nije uklapala u očekivani i željeni životni tijek. Stoga nije teško, zbog objektivnih razloga, koji se često čine bezizlazni i neriješivi, pasti u fazu "nervoze", tuge, očaja. Razumljivo, nesanica je odmah tu, "samo čeka". A da ne govorimo o noćnim morama, sutrašnjoj pojačanoj tromosti, pospanosti. U jednom dijelu slučajeva da nije uzrok uporaba ili zlouporaba pojedinih sredstava, naprimjer psihoaktivnih? I tu je jako bitan razgovor s liječnikom koji podrazumijeva uzajamno povjerenje. I naravno, u pozadini mnogih nevolja je stres. Toliko prisutan, toliko u svojoj pojavnosti i učestalosti "zlokoban" da o ovom fenomenu treba posebno govoriti. Također, sve više spominjani sada, a od uvijek prisutni, mobing. Možemo i ovako postaviti pitanje: Je li je nesanica posljedica depresije ili je obrnuto. Nerijetko pacijenti navode strah od odlaska na spavanje, "jer znaju što ih čeka". Opet, nikada dovoljno naglasiti, detaljan, prisan, povjerljiv razgovor sa svojim liječnikom, a koji mora "bujati" od povjerenja, razumjevanja. Bit je što točnije i "dublje" prodrijeti u srž problema. Kada se to dostigne, onda smo blizu onom Freudovskom "kraljevskom putu" u san. Dakle, što je uzrok, što je posljedica i još mnogo toga .... što? - makar kako to zvučalo jednostavno. Svaki razgovor s pacijentom mora biti otvoren, sadržavati odgovore na naizgled jednostavna i "nevažna" pitanja. Stvarati mozaik i profil nesanice. Saznati ćemo davno "pohranjeni doživljaj" u našu podsvijest iz ranog djetinjstva, odrastanje, a koji može biti itekako bitan. Ako su ova dva perioda "prošla dobro", da li nas je život čekao spremne ili nespremne za niz "trauma", boli, patnje?