Na putu prema Driveniku, gdje rastu dobre šparoge, pred auto je iskrsnuo veliki jumbo plakat. Stariji sijedi gospodin, pun energije i entuzijazma, upire prstom negdje u daljinu i kao da nešto izgovara. Jedan od naslova plakata je "Na vrhu ima mjesta samo za jednoga". U pozadini je još jedan stariji gospodin, malo mutniji. "Taj očito nije na vrhu", mislim si. Plakat građanstvo poziva na predavanje Jacka Welcha, jednog od najpoznatijih managera današnjice, koji je u razdoblju od 20 godina svojoj kompaniji, multinacionalnom divu General Electricu, donio velike prihode (za mandata povećao je vrijednost korporacije za oko 450 milijardi dolara). Metoda koju podučava je diversifikacija, tj. raslojavanje kadra po kvaliteti i učinkovitosti. Po njemu, ljude koji su najvredniji za kompaniju treba neprestance nagrađivati, maziti i paziti. Sredinu je potrebno poticati da postanu bolji i da uđu u skupinu povlaštenih, a ostatak, dno, nakon malo truda, odbacivati. Kriteriji po kojemu se određuje tko je kakav, kao i nagrađivanje, treba biti potpuno transparentan, da se točno zna tko je što dobio, koliko i za koje zasluge. Takav sustav otvorenosti vrlo je poticajan za radno okruženje. Između ostalih stvari Welch je poznat po svojoj borbi protiv birokracije i neučinkovitosti. Kako me naslov plakata podsjetio na jednu zgodu(vezanu uz naslov) zainteresirao sam se za sadržaj, i kao što ste mogli pročitati, malo sam kopao. Na Internetu postoji nekoliko njegovih snimljenih predavanja na raznim američkim sveučilištima, koja sam si dao truda pogledati. Oko Jacka gomila studenata managementa koji žarko žele postati bogati pod svaku cijenu. Važna im je, i uče ih, da je važna samo i isključivo pobjeda. Pobjeda i uspjeh. Biti najbolji. Poslije niza pobjeda ste najbolji i na vrhu ste! Sami. Nakon velikog uspjeha u svijetu i brojnih predavanja, došlo je vrijeme za Hrvatsku. Napokon, i mi smo u kapitalizmu, zar ne? Za pišljivu svotu od 3.490,00 kuna i Vi si, Dragi Vi, možete priuštiti sat i pol slušanja velikog poslovnog maga. Dobar posao, u svakom slučaju. Uopće ne sumnjam da će za nešto više od mjesec dana, kada predavanje treba biti održano, dvorana Lisinski biti prepuna. I uopće se ne želim zamarati koliko će ljudi oko Welcha i zaraditi podučavajući druge kako postati bogatiji. Ali vjerojatno mnogo. 3 i pol tisuće kuna po stražnjici puta broj znatiželjnika.... A u naslovu im lijepo piše da na vrhu ima mjesta samo za jednoga. Mene je naslov plakata podsjetio na moju radionicu iz klaunerije. Prije nekoliko godina, u Grožnjan je došao jedan američki glumac podučavati hrvatske studente glume i ostale znatiželjnike kako biti dobar klaun. Nakon što mu je organizatorica na ruke isplatila dobar svežanj eura (što se odvijalo na tajnovitom mjestu, ali sam ipak uspio primijetiti), glumac se dao na posao. I Hrvati su se dali na posao. Napravili su crvene noseve i učili gegati. Kako smo svoje učenje klaunerije shvatili prilično neozbiljno i međusobno se zafrkavali i nasmijavali čak i nesavršenim tehnikama, Amerikanac je odlučio u nas ubrizgati malo motivacije. Dobrog starog natjecateljskog duha. Mladež odraslu u socijalizmu postrojio je u red i energično upitao: "Tko je najbolji klaun!?". Svi zbunjeno gledaju. Nitko ne zna odgovor. Neki se pitaju: "U kom smislu "Najbolji"?". I krenula rasprava. Naglo je prekinuta: "Tko je najbolji klaun!!?" Gledamo jedan u drugoga i sliježemo ramenima. Od kuda bi mi trebali znati tko je najbolji klaun. Da nije onaj Francuz pantomimičar? - Od vas! Tko je najbolji od vas!? Opet se zbunjeno gledamo. Nitko se nešto posebno ne ističe... I onda se jedan od klaunova sjetio američkih vojnih filmova u kojima narednik motivira vojnike. Treba reći, pun volje i samopouzdanja, da sam JA najbolji. I tako je jedan mlohavo ispuhao: - Ja sam najbolji klaun... - Tako je!! Idemo! Tko je najbolji?!!, oduševio se Amerikanac. Mladi su napokon zagrizli u natjecateljski duh. I doista, ostali su prihvatili igru. Poput kišice, počele su sipiti izjave: Ja sam najbolji. Ja SAM najbolji. JA sam najbolji. Ja sam NAJBOLJI. NAJbolji. Klaun. S prozora nas gledala seoska djeca i umirala od smijeha. Gomila ljudi u smiješnoj radnoj odjeći, crvenih noseva i ozbiljnog energičnog pogleda uvjeravaju jedan drugog da "sam JA najbolji". I to skupo plaća.