Više se niti ne sjećam kada je bio taj dokumentarac. Znam samo da su nakon njega moji prijatelji čitav dan govorili o Michaelu Jacksonu i spominjali njegov nos. I da su spominjali kako spava s djecom. I kako troši novac kao da mu ne znači ništa. I da se ponaša kao dječarac. I da, sve u svemu, nije baš normalan. A i za novinara koji ga je intervjuirao rekli su da i on baš nije načistu. Oni su komentirali, a ja sam šutio i slušao. Skoro sve što sam znao o njemu, znao sam sa zadnjih stranica naših novina. No, kako su tamo uglavnom tračevi sumnjiva podrijetla (kao uostalom i sadržaj unutar korica) nisam ih baš uzimao za ozbiljno. Ali upornost novinskih izdavača je neuništiva… komentari o njemu tako su se učestalo ponavljali da sam i ja, kao i većina ljudi, znao da je imao puno plastičnih operacija i da je sad bijelac, a bio je crnac. Kao i Vi, vjerojatno, znao sam, čak ponekad i komentirao njegov način života. Sudio sam o čovjeku, a da mu nikada zapravo nisam niti čuo glas(osim u pjesmama-to se ne broji). No, on je javna ličnost, a kod njih se to, valjda, smije. Kritizirati susjedinu dlakavu bradavicu - to je neukusno, ali nos od Michaela Jacksona, to je nešto drugo. To je nešto poput nogometa. Svi znaju sve. A poslije dokumentarca, svi su znali još i više. A ja ga nisam gledao. Sljedeći dan, nakon šetnje po gradu, sjeo sam pred televiziju (da se odmorim?) i upalio je. Prvo šum, onda vrtim kanale, tražim zvuk. U jednom trenu na ekranu vidim Michaela Jacksona. A onda još jednog tipa. Razgovaraju. To je repriza! Dobio sam drugu priliku. Šansu da nadoknadim propušteno. Da se sam uvjerim u istinitost svega onoga što sam čuo o tom "famoznom" razgovoru. Pojačavam ton. Brzo. Napeto slušam. To je ono o čemu svi razgovaraju. Ozbiljan sam poput kućanice na finalu svjetskog prvenstva u nogometu. Moram razumjeti. Kako je razgovor odmicao, sve mi se više činilo da je novinar koji je radio intervju veći luđak od Michaela. Čudio se svakoj riječi koju je pjevač izgovarao, svakom činu, svakom njegovom pokretu i gesti. Čudio se kako razmišlja, gdje živi, kako troši novac. I u svom tom čuđenju i iščuđavanju, on je ispao taj kome se treba čuditi. Taman sam počeo formirati takvo stajalište, kada je došao krunski argument. Pred kamere su istrčala Michaelova djeca. Dva klinca od 4 i 6 godina sa maskama na licu. Sasvim normalna djeca. Ne mali monstrumići kako bi neki mislili. Maske su nužne, kako bi se klincima sakrio identitet. Zamislite samo kako bi novinarske pijavice(normalni ljudi) trčale za njima kada bi znali kako izgledaju. Ovako su, barem dok maskiranje shvaćaju kao igru, sigurni. Jedan od klinaca (stariji) komentirao je pogledani film. Ratove zvijezda. I rekao da mu je dosadan. A novinar, koji se iščuđavao svemu i svačemu, upitao je samouvjereno (gotovo sam siguran u citat): "Zašto misliš da si kvalificiran da daješ takve sudove o filmu?" Mali je, naravno, ostao zbunjeno gledati. Nije razumio. Kvalificiran? Sudove? Zašto? Samo totalni idiot, i to bez ustezanja kažem, samo totalni idiot može postaviti takvo pitanje. Upitati dijete što mu daje pravo da sudi je li mu film dosadan ili nije? I to tim riječima. Nevjerojatno. Tada sam poželio da Michael na svako daljnje pitanje, na svako čuđenje i zgražanje odgovori jednostavno: "Što te briga?" Bilo bi zanimljivo. I jedino ispravno. Koliko si imao operacija na licu?….. Što te briga! Jesi li svjestan da si potrošio 270 tisuća dolara za vazu?……Jesam. A što to tebe briga? Zašto si izbijelio svoju kožu………….Što te briga čovječe!! Koža je moja. Jer, ustvari, što to nas briga? Koliko se tisuća, ili čak milijuna ljudi podvrglo plastičnim operacijama, od sisa preko guzica do noseva i usnica, pa se nikoga od te mase ne zaustavlja na cesti i začuđeno ili s gnušanjem ispituje: "Zašto pobogu?". I nitko ih ne smatra ludima. Zato jer, kao, nisu otišli u toliku krajnost kao on. A što je ekstrem? Ono što ljudi, obični ljudi, više ne mogu shvatiti. Pa se zgražaju i čude. I čiji je to problem? Michaelov? Mislim da ne.