Trzavice između premijera i njegovog potpresjednika sve su vidljivije. Doista, vrlo je čudno da je premijer osoba koja nije član stranke. Pogotovo u ovoj zemlji. Koliko god oni pričali o stručnosti i neovisnim stručnjacima to je ipak, u načelu, samo promidžbena poruka. Nema nikakvog razloga zašto bi to bila stručna osoba. I nestručna osoba će isto tako, sasvim dobro, ispunjavati naloge vrha stranke. To se dokazalo, uostalom, kroz povijest ove države. Znaju nestručne ispunjavati naloge isto kao i stručne. Bolje čak. Jer stručnjaci mogu imati različito mišljenje. A nestručnjaci, pogotovo oni koji znaju da su nestručnjaci su izvrsni u slušanju. Zato stranački čelnici često svojim niže rangiranim kolegama daju do znanja gdje im je mjesto.
- Ti si ispod mene, znaš li to?
- Znam šefe.
- A što radi onaj ispod mene?
- Sluša.
- A da li ima svoje mišljenje?
- Ima, ali o nebitnim stvarima.
- A što radi kada su bitne stvari?
- Sluša.
Takvi slučajevi hijerarhije česti su u našim političkim strankama. U svim hijerarhijama. Ali posebno brutalni u strankama, gdje su ljudi koji žele raditi na svojemu probitku. A moraju slušati nekoga za koga gotovo uvijek misle da je gluplji od njih. A predstava koju sada gledamo, o svjetskom menadžeru i hrvatskom špijunu već nas neko vrijeme zabavlja. Izabran je i doveden kao stručnjak koji će obavljati posao premijera i baviti se gospodarstvom. Politikom su se trebali baviti oni su to odlučili. Koje je izabrao narod. Koje su svoje mjesto u čoporu izborili igrajući nebrojene zakulisne igre. Dati poziciju alfa mužjaka samo da se zadovolji narod – nije li to potpuno besmisleno? Jest. Ali za to je kriv MOST. Za sve besmislice.
I sada imamo situaciju.
- Slušaj mali.
- Ja nisam mali, ja sam premijer – i neću slušati. Ja naređujem. Ja donosim odluke. Ti slušaj.
- Neću je slušati, ja sam predsjednik stranke. Ja sam te postavio. Ti slušaj.
- Neću slušati. Ja sam školovan. Ja znam što radim.
- Ti ne znaš što radiš. Ti misliš da je to gospodarstvo. A to je politika.
- Ti misliš da je politika, ali je ustvari gospodarstvo.
- O bože moj, zašto ja još uvijek pričam s tobom. Mene se sluša.
- Možda, ali ja sam premijer.
- Nećeš dugo biti.
- Onda me smijenite!
- Ne možemo, zbog MOSTA.
- Onda šutite.
- Nećemo – ti šuti.
- Neću ni ja.
Takvo nadmetanje i nadmudrivanje slušati ćemo dok se ne dogodi nešto bitno što će poremetiti odnose snaga. Do tada, očekujete li da će nam biti bolje?
