Toplo, toplo. A kako je tek u Rijeci?, pitaju me ovi iz Zagreba. I tamo je toplo. Zašto? Što je i ovdje toplo? I tu je toplo. Svuda je toplo. Topla zima. I što sad? Ništa. Slaba prodaja skafandera. I čizama. I rukavica. A skije? Skije ne. Ljudi su išli na skijanje pa im skije trebaju. A jakne, čizme i rukavice im ne trebaju? Očito… Znači to imaju od prije? Da. A što im bi da su otišli na skijanje? Svi se nekako uzvrpoljili oko toga. Novine se raspisale. Viču: "200.000 Hrvata išlo skijati!!" Kao da je to neka sramota… Na dnevniku vijest: Rekordna prodaja automobila u 2006-oj. A onda još svi i na skijanje. Eto, blagostanje vlada… To smo i htjeli, zar ne? Pa što se onda iščuđavaju? Nek' skijaju, brate, ako im se skija! Ne živimo više u socijalizmu… Svatko može odlučivati o svojoj sudbini. Individualizam. Liberalna ekonomija. Neka bude kako bude. U toj isto Domovini obilja, zdravstvo dužno dobavljačima 4.000.000.000 (ove nule čitaj kao "milijarde") kuna. Ali što će nam bolnice kada su ljudi na svježem zraku i bave se rekreacijom? Umjesto u liječenje, Hrvati ulažu u prevenciju. U zdravom tijelu zdrav duh. I kome onda trebaju lijekovi? Topli čaj u talijanskim Alpama je mnogo jeftiniji. Svjež zrak, čučnjevi, hladan vjetar u kosi. Koliko će dugo biti hladan? Molim? Pa naslov je "Toplo je". Koliko će dugo vjetar biti hladan? Vjerojatno ne još jako dugo. Globalno zatopljenje je gotovo prvi put jasno osjetljivo. Trgovci i građani ga dišu. Tope se ledenjaci. U Italiji, navodno, malarija pronašla svoju staru domovinu. Bilje cvjeta u ranoj zimi. I? Što ćemo uraditi? Na to je odgovor barem jednostavan. I? Ništa. Ustvari, tko kaže da je to nešto loše? Sve je relativno u svijetu. Nekome je dobro, nekome loše. Recimo, Norvežani. Hoće li oni nešto žestoko protestirati zato što će im biti toplije? Ili Finci? Je li njima u interesu da glasno zavape: "Prestanite, vruće nam je!!". Mudro šute. I lagano trljaju dlanove. Napokon će moći saditi vinovu lozu i masline. A mi ćemo moći saditi datulje, banane i kokosove orahe. Navike će se morati malo promijeniti. A to je ono što ljudima najviše smeta. Do sada su oni bili ti koji su svijet prilagođavali sebi. Kada im nešto ne bi bilo po volji, to su promijenili. Htjeli su otok? Nasipali bi ga. Brdo je "izraslo" na krivom mjestu? Uklonili bi ga. Sa totalnim zagrijavanjem, priroda(postoji još nešto takvo?) uzvraća udarac. Sada su ljudi ti koji iznenađeno gledaju u obzor. I čude se, kao majmuni dok im bageri odvaljuju dom. Paničare. "Što se događa? Što se događa?" Bacaju banane na ljude u zaštitnim kacigama. Bez uspjeha. Svijet se oko nas mijenja, a mi ne utječemo na to. Nije li to zastrašujuće? Bilo je i vrijeme da se konačno osjete posljedice intervencije homo sapiensa u okoliš. Neka malo i oni zadrhte. Tj., da budem precizniji, neka se malo oznoje.