Sudstvo je treći stupanj vlasti, samostalno i suvereno, preduvjet pravnog funkcioniranja svake države, dakle, preduvjet reda i odgovornosti u društvu. Taj red i odgovornost pozvani su sudovi uspostaviti i u spornim situacijama između pojedinih društvenih subjekata, odnosno između stranaka čije svojatanje istoga prava prijeti narušavanjem društvene harmonije. To postižu izricanjem presuda ili, kako se nekada punoznačno govorilo, pravorijeka, kako u kaznenim tako i u građanskim sporovima. Presude moraju počivati na propisima konkretne države. Da bi to bilo moguće već davno su uređene državne zajednice postavile načelo iura novit euria iliti sudovi moraju poznavati pravo. Dakle, ponašanje sudova i sudaca ograničeno je pravnim propisima koji su na snazi u nekoj državi. Sve rečeno znaju već i pravnici - početnici, a nisu daleko od takve spoznaje ni obični laici. Zašto sve to navodimo? Zbog svakog dana sve evidentnije činjenice da naše sudstvo i naši suci nisu u stanju udovoljiti gore navedenom načelu. Posljedica toga: protupravne presude, stvaranje pravne nesigurnosti i nereda, samoumnažanje nepotrebnih sporova itd. Opisana situacija vrijedi za sva područja društvenih odnosa. No, u osiguranju i sporovima oko osiguranja ona je posebno izražena. Svakako se računa na raspoloženje javnog mijenja koje je već unaprijed (ponekad opravdano) negativno kad su u pitanju osiguratelji. No, osiguratelji s pravom računaju na to da svoje obveze moraju izvršavati po propisima. U protivnom dolazi do primjene voluntarizma koji se i ne mora posebno obrazlagati. Taj voluntarizam sudaca ugrađen u presude u stanju je izazvati asocijacije na mito, korupcije, povezanost s odvjetnicima i njihovim strankama. Osobno sam skloniji vjerovati da je posljedica činjenice da brojni suci (o kriterijima njihova izbora dosta se pisalo i govorilo) ne poznaju prilično kompliciranu materiju osiguranja i naknade štete iz osiguranja. O tome ih jednostavno nitko ne uči, a ta tema, koliko je meni poznato, nije bila posebna tema nijednog sudačkog seminara, iako je očigledno da bi trebala biti. U prilog neznanja govore brojne presude sudova s različitih područja Hrvatske: kako se može naknada štete odrediti u kunama na dan 13. 1989. g., kad svatko zna da tada kune nije ni postojalo? I to s kamatama koje počinju teći od istoga dana. Posljedica: za šest mjeseci nemogućeg dvosatnog dnevnog rada u vrtu oštećeni dobiva nekoliko milijuna DEM naknade. Ili - po kasko osiguranju motornog vozila dosuđuje se naknada nematerijalne štete, renta, umanjena vrijednost vozila, itd. Presude bi morale biti obrazložene. U jednoj presudi obrazloženje suca glasi: "...tužitelj je u pravu, jer da nije u pravu ne bi ni tužio..."! Naravno, ne bi bilo velikih problema kad bi sudovi višeg stupnja znali materiju ili se bar trudili pročitati predmet o kojem odlučuju. U sva tri gore navedena slučaja viši sud je potvrdio pravorijek nižeg suda uz konstataciju da je "...niži sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo..." A kako se u pojedinim predmetima u kojima su suci shvaćanje prava doveli do apsurda javljaju i inozemni osiguratelji, sramota neznanja prelijeva se i preko naših granica prijeteći srozavanjem ugleda sudstva na razinu nekih egzotičnih država. Zato je krajnje vrijeme da se i (neki) suci pošalju na doškolovanje u specifičnoj materiji o kojoj odlučuju.