U glavnom gradu gradonačelnik je predložio da se promijeni ime jednog trga. Trga Maršala Tita. Jer neki ljude misle da se trg ne bi trebao tako zvati. Drugi, pak, misle da do te promjene ne bi trebalo doći. Uglovnom, mišljenja su podijeljena. Kao i kod svega. Kako bi doskočio tom problemu, gradonačelnik je odlučio zadovoljiti svih. I smislio je ime za koje smatra da baš nitko normalan u Hrvatskoj ne bi trebao biti protiv. A ime je: Trg Republike Hrvatske.

I odmah se postavlja pitanje – a što je s nenormalnima? Jer, i oni žive u ovoj zemlji. Gradonačelnik je odmah pretpostavio da se njima ime neće sviđati. I to je baš loša predrasuda. Jer, možda će se to ime sviđati i nenormalnima. Zašto ne? I oni imaju svoje preferencije. I oni vole zemlju.

To je najljepše i najvažnije ime trga u republici Hrvatskoj, rekao je gradonačelnik. Kojega, nažalost, mnogi veliki gradovi nemaju.

– Pa zašto bi i imali, kada se tako zove sama država.

– Ali, to je najljepše ime i najvažnije ime na svijetu.

– Pa neka onda trg nazovu: Trg Boga. Samo nevjernici bi imali problema s tim. A njih je ionako malo.

– A Trg kojeg Boga? Ima puno bogova.

– U tome je i genijalnost ove ideje. Svatko svog boga zove Bog. I tako će svatko misliti da je u imenu trga njegov Bog. To je, skromno smatram, čak i bolje ideja od ideje gradonačelnika Zagreba.

– Drsko.

– Da, jer ovdje će se i stranci osjećati ugodno. Osim prokletih ateista, ali njih je ionako malo. Ali svaki vjernik je ovdje dobrodošao i može ga smatrati svojim hramom.

Bave li se time zbilja ljudi u prezaduženoj zemlji?

Bave. A čime bi se drugim bavili?