Vjerujem da svatko od vas, dragi Vi, pa i oni koji se ne koriste javnim prijevozom, ima za ispričati poneki događaj; vezan uz javno-prijevozničku kompaniju grada Rijeke. Počevši od voznog reda autobusa, stajanja na stanicama, preko kupovina karti i pregledavanja istih, do raznih ljudi ili događaja na koje se može naletjeti dok se bezbrižno (ili ipak brižno) vozikamo u narančastim kutijama marke Mercedes. O tome se, vjerujem, može vrlo lako napisati knjiga ili snimiti film ( kazališna predstava već postoji ), pa onda stvarno nije nikakav problem napisati kolumnicu. Jedini problem je manjak slobodnog prostora, pa sam za ovu priliku odabrao samo dvije, meni najinteresantnije situacije iz riječke svakodnevnice: Živim na okretištu dvojke. A na okretištima se autobusi uvijek malko zadrže, valjda korigirajući vozni red. Oni su tu duže i zato što ponekad šofer ogladni ili ožedni, pa skoči do obližnjeg dućana po zalogajčić. Tako je na stanici gotovo uvijek autobus sa upaljenim motorom. I najvažnija osobina mu je nepredvidljivost, tj. da se nikad ne zna kad će krenuti. A kako se autobus vidi sa udaljenosti od 50-tak metara, čovjeku koji dolazi na stanicu na um pada samo jedna te ista misao: "Da li da, za svaki slučaj, potrčim do njega; možda će krenuti upravo sada. Ili ne, da samo nastavim hodati mirnim tempom, kao do sada, jer će sigurno krenuti za oko 5 minuta". Prokleta vječita dilema. Ni jedna odluka nije najbolja: Odlučite li potrčati, upregnuti svoje mišiće zbog sigurnosti, pojuriti kao vihor do otvorenih vrata, te uspuhani i pomalo znojni odahnuti na sjedalu, vjerojatno ćete doživjeti da će vam u silnoj žurbi ispasti torba ili sat. A zatim ćete idućih 10 minuta, (gutani pogledima ostalih putnika kojima nije nikako jasno zašto ste toliko žurili), sramežljivo, poput gubitnika, čekati da vozilo krene. Pomislite li ostati smireni, suzdržani, cool; te lagano i opušteno došetuckati do bus-a, očekuje vas još veće sranje. Upravo kada ste na pola puta, i kada se osjećate važni, kao da autobus čeka samo vas, on kreće. U govnima ste... Trkkk!!! Brže bolje podižete haljinu, ili zadržavate jaknu, dok panično jurite za prijevozom do grada. Proklinjete sebe i svoj glumljeni mir. Većina trkača stigne do prvih vrata, ali tu je velika prepreka. Vozač. Koliko god snažno šakama udarali po ulazu, i koliko god vaš pogled bio molećljiv i bezopasan, znajte - nećete ući! Autobus je krenuo i točka. Vidio sam ljude koji su uz njega trčali gotovo do sljedeće stanice, zanemarujući promet i automobile, svo vrijeme snažno lupajući o staklo. No ništa. Bez uspjeha. Ni ti naivci nisu ušli... Evo ga mali školarac. Kako li samo brzo trči. Sav je crven u licu. Hoće li stići? Autobus je već dosta dugo na stanici. Blizu je... No, vrata se počinju sklapati. Na licu mališana se nazire očaj, ali i neizmjerna hrabrost - najveći je "gušt" uletiti u bus dok se vrata zatvaraju. On uskače, skoro je tu... Ksssssss. Noga i torba su mu ostale vani. Stisnute su. Malac se vrpolji, koprca i prenemaže. Da je malo stariji, psovao bi šofera. Ovako samo bespomoćno gleda oko sebe. Prijatelji mu se smiju i zadirkuju ga. Odrasli, odgovorni ljudi, poluglasno kritiziraju. Neki krive maloga što se suludo bacio u ralje koje se zatvaraju, tako mu i treba. Drugima je žao djeteta, i govore da nije on kriv, nego da su vozači ludi i da ne paze kada kreću. Nikada ne gledaju iza. Onda izvlače sjećanje na svog prijatelja kojemu je isto tako bio uhvaćen kišobran i bla bla bla... Tu i tamo netko bezuspješno i rezignirano uzvikne "zadnja !". Ionako nema razloga za pravu brigu. Tja, svi znaju da će se mali na sljedećoj stanici izvući i mirno nastaviti vožnju. Žilava su ta djeca. Ni ja nisam lud, da se ustanem i pomognem, da zvonim vozaču da stane, - još da mi neki penzioner sjedne na mjesto!