• Svaki izborni kandidat stoji ispred svog malog stolića. I obraća se svima koji žele slušati. A takvih koji žele slušati nema baš mnogo. Jer bi radije pili pivu.




U Splitu Kerum pjeva na sav glas. Podupiru ga ljudi koji ne znaju što hoće ni za što se on zalaže. U Metkovću žari i pali Jambo. Javno, preko televizije, zorno pokazuje što spada njegovim neistomišljenicima. A da su oni bili u prigodi, sigurno mu ne bi ostali dužni.

A zatim bi opet on njima odgovorio. I tko zna do kuda bi to išlo, da izbori ne završavaju.

Da ih je samo pustiti na televiziju... Bili bi kao farma. Samo bi se narodna zabava zvala: „Predizborna kampanja“. Ili, samo po svojem korijenu riječi: Kampanja. Ravno polje.

Sakupili se naši junaci na ravnom polju i traže bitku jedan sa drugim. No, prije nego što započnu borbu, moraju dobro proučiti da li ih netko promatra. Jer bitka bez publike nije nikakva bitka. Šteta potrošenog vremena. Bolje je onda da idu na pivu.

A publike u zadnje vrijeme baš i nema. Ljudima je dosadilo uvijek i iznova gledati iste borce. Rezultati su im već predvidljivi. I ne da im se trošiti vrijeme na navijanje kod  dosadnih tučnjava  u kojima nema strasti. Bolje onda da idu na pivu.

I baš gledam, dok se šećem gradom. Većina sugrađana sjedi na osunčanim terasama i ispija svoje piće. Promatraju jedni druge. A onaj tko se ustane da prošeće s jednog kraja Korza na drugi, taj je na udaru pogleda. Ali, posljednjih tjedana, taj je na još jednom udaru. Udaru očajnih boraca u potrazi za svojom publikom. Za svojim obožavateljima. Za navijačima.  Za egzistencijom.

Prije svakog blagdana na Korzu iskoče brojni štandovi koji nude prigodnu robu. Pred Uskrs redovito se nude maslinove grančice. Sveti Nikola prodaje šibe. A što se nudi kada su izbori? Kandidati.

Svaki izborni kandidat stoji ispred svog malog stolića. I obraća se svima koji žele slušati. A takvih koji žele slušati nema baš mnogo. Jer bi radije pili pivu.
Pa onda kandidati puste neku muziku. Jer tako izgledaju zabavniji. Dok se gleda u njihovo lice, svira glazba. Tada se u glavi može dogoditi spoj. Na što oni i ciljaju. Da njihovo lice ima nekakve veze za zabavom. Stvaraju iluziju.

Ali u kafićima je glazba zabavnija. I lica su ljepša.

I zato oni izlaze na teren. Među ljude. Među građane kojima žele pomagati. Čiji glas žele čuti i njemu služiti.

- Dobar dan. Imate minutu? Mole ljude za njihovo vrijeme.

I uvijek se nađe netko tko ima minutu viška. Jer je spavao malo kraće. I još ne zna što bi sam sa sobom. Pa sluša nekoga tko govori da zna što treba raditi. Ali onda sunce zasja jače i sve pada u vodu.
–Tko je ovaj čovjek ispred mene i što ja tu radim?, pitaju se oba sudionika rasprave. Aha - trošimo minutu.