Prošli put sam pisao nešto o lokalnoj televiziji. Red je i da se kaže nešto o našoj državnoj dalekovidnici. Televizija je najvažnija stvar na svijetu. Kod nas. Svi znaju sve o svim emisijama. Ljudi koji komično kritiziraju televizijske emisije vrlo su čitani i traženi. Jer znaju da TV svatko gleda. Da, ona je vrlo važna kod nas. Evo jedan primjer : usred saborske rasprave o državom proračunu uletilo je pitanje novog direktora televizije. I morale su stati rasprave o tome koliko novca ide u zdravstvo, obrazovanje, znanost, kulturu ili obranu, da se izglasa podrška Galiću. Cijeli proračun od 48 i nešto milijardi kuna morao je biti maknut u stranu da bi se pričalo o novom direktoru. Tek nakon što se on izabere moglo se pričati o državnoj lovi za cijelu godinu. Smiješno. Zašto je to tako? Shvatiti ćete ako vidite prosječnog Hrvata. On je ili nezaposlen (350 tisuća) ili umirovljenik (957 tisuća). A njih zajedno ima nešto malo više no zaposlenih (1,3 milijuna). Imamo više odraslih ljudi koji ne rade nego onih koji rade. A ti koji ne rade bi dali sve za televiziju. Da imaju što za gledati po cijeli dan. Inače bi morali izaći na ulice. I prosvjedovati. A to bi bio veliki problem za vlast. Jer, ulice su već sada pune ljudi koji prosvjeduju. To su oni koji dugo vremena nisu dobili plaće ili kojima su firme pred stečajem. Ili seljaci koji se bune zbog lošeg položaja poljoprivrede. Ili ribari kojima je cijena naftnih derivata preskupa, pa im se ne isplati izlaziti na more. A sve su to ljudi koji rade. Ljudi koji se ujutro dižu i odlaze na posao, da kući kad tad donesu kakav takav novac, da bi prehranili obitelj ili školovali djecu. Zamislite da se njima sada pridruži vojska nezaposlenih i penzića. Katastrofa. Zato, te ljude treba držati zavaljene u naslonjače čitavo vrijeme. Da se bune i kritiziraju samo preko emisija koje daju kontakt programe. Tamo lijepo nazovu i kažu što misle. Ali su i dalje doma, gdje im je i mjesto. A Kosovac je bio genijalac za držanje ljudi na uzici propagande. Govorio je da je sve lijepo, kupovao je brojne latinoameričke sapunice, uveo je dvadesetčetverosatno emitiranje programa... I ljudi su bili sretni. I većina je šutila. Međutim, došlo je vrijeme da se hrvatski Goebbels smijeni. Skupilo se vijeće HRT-a, sve sami “priznati stručnjaci” za televizijski program, i ljudi koji, uzgred budi rečeno, navodno predstavljaju reprezentativni prikaz presjeka hrvatskog društva. Skupili se oni da učine jednu, za svih, osim za njih, već gotovu i riješenu stvar. Da smijene jednog od najomraženijih likova moderne Hrvatske. I nisu uspjeli. Jer nije sve po planu i proceduri ? A do sada je sve uvijek rađeno točno i pedantno, po programu. Kao plaćanje gosp. Rivkina npr. Opet smiješno. Jako smiješno. Za plakat’ smiješno. Nova hrvatska vlast nema muda. I to treba jasno reći. Boje se tzv. optužbi za revanšizam. Pa onda neće otpustiti Kosovca i ekipu. Da se ne bi naljutili ? Ili uvrijedili. Jer, ako se uvrijede, što onda? Slijedi li kakva odmazda? Prijevremeni izbori? Pad vlade? Ili možda revolucija? Ma, ljudi moji – revanširajte se! Smijenite gadove! Cijelo vrijeme su nas jeba.. u zdrav mozak. Proteklih deset godina televizija je bila u vlasti politike i politikanata ( a nije smjela biti ). Naslušali smo se i nagledali sati i sati bezveznih, zaglupljujućih i uvredljivih komentara i emisija. Uzničkih prisjećaja, Lijepih naših, kvizova učimo Hrvatsku i ostalih gluposti. Tri dana Franjotovog sprovoda! Zar se ne sjećaju pod čijom je to dirigentskom palicom bilo? Ma svi se toga sjećaju. Moraju se sjećati. I boje se optužbi za revanšizam? Glupost. Urnebesno smiješno. Sve ide jako, jako polako. Protokoli. Sve po planu. Proceduri. Stvarno ne znam nikoga tko bi te, i takve urednike i dalje želio na malim ekranima. Ali neka... Sami smo si izglasali vlast. Samo da mi ne skinu Esmeraldu sa programa. Onda i ja izlazim na cestu.