Stoji čovjek. Zamišljen. Gleda u daljinu. Pa onda u pod. Nagli udah, pogled u nebo. Zadržava dah, mršti se. Nećka. Klima glavom. Trlja bradu. 5, 4, 3, 2, 1. DING! Izdah. Razočarani pogled u prazno. O čemu je razmišljao taj naš sugrađanin? Što ga je mučilo? Hop. Novi program. Lijepo uređena dama. Sjedi. Noga preko noge. Zagonetno se smješka. Rukom odmiče pramen s očiju. Sjajni zubi sjaje nasred sjajnog lica. Sjajne oči blješte ispod sjajne kose. Do nje, naslonjena, sjedi još jedna dama. Jednako sjajna, samo u drugoj boji. Razgovaraju sa trećom koja stoji. Treća je ozbiljna, sluša. Razumije. Potvrđuje. Kada joj nešto nije jasno, pita: - Aha. - A recite mi…? - Što?, pitam se. - Recite mi, ŠTO? - O čemu razmišljaju te lijepe žene? Dame pogledaju jedna drugu. Nasmiju se. Promjene položaje tijela. Hrabrija se nagne naprijed. Odgovara: - Pa to je posao kao i svaki drugi. Puno se radi. Ništa posebno, znate… Dvoje ozbiljnih ljudi. Ruke na stolu. Fiksirani pogled u kameru. Muškarac se okrene ženi, uljudno joj prepusti riječ. - Hvala. A sada, dragi gledatelji, prelazimo na sport. Nakon svega, još i sport? Što je ovo? Kviz, kviz, kviz, kviz. Talk show, Show, show. Talk. Vijesti, Vijesti, Vijesti. Sjećam se, kada sam bio mlađi, gledao sam satelitsku televiziju. Njemačke programe. Neki "neobični ljudi", u foteljama objašnjavaju svoju neobičnost pučanstvu. Bili su mi potpuno nezanimljivi(i nerazumljivi). Tetovaže, rijetki hobiji, čudne sklonosti…. Na tim njemačkim programima prije 10-tak godina vidio sam ono čemu danas teže naše komercijalne televizije. Tada mi je bilo dosadno. Danas je zastrašujuće glupo. Kvizovi, naprimjer. Svakih sat vremena na nekoj televizijskoj postaji-kviz. Ljudi su postali i postaju enciklopedije potpuno glupih i beznačajnih informacija. - U kojem filmu je glumio Silvester Stallone? Odgovorom na to pitanje možete osvojiti 10 tisuća kuna. Ali ako ne znate, ne dobivate ništa. Uz veliki smiješak - Žao nam je, možda ćete imati više sreće sljedeći put. To je, uostalom, samo igra, zar ne? Ma daaaa. I smije se ona, blještava TV voditeljica. - A smeta li vam kada vas ljudi na ulici prepoznaju? - Ma ne, opće ne. Već sam se navikla. Znate, to je posao kao i svaki drugi. Puno se radi. Ništa posebno… A opet, lijepo je, znate. Ugodno. Koja mi je omiljena boja? Hm, da se prisjetim… Da, definitivno ljubičasta. To je boja moje najdraže haljine. Ha, ha, ha, ma nemojte! Oh, pa to je divno. - Da, to je divno, a sada prelazimo na našu Sljedeću vijest. Gospodin S… Oni su ozbiljni. Je li je riječ o silovanju, razvodu filmskih zvijezda, rušenju krova u Poljskoj ili neredima u Francuskoj, oni te "vijesti" izvještavaju jednako "profesionalno". Rat ili face lifting, sve je novost u svijetu beznačajnih i beskorisnih, blještavih informacija. Vijesti već sutradan postaju tema za razgovore provokativnih talk showova(o gospodinu S…) a nekoliko dana kasnije, to je pitanje za 10.000 kuna. Stoji čovjek. Zamišljen. Gleda u daljinu. Promatram ga, zamišljenog. On misli, trudi se. Procjenjuje. Ispituje. Kada ga se, takvog, izvadi iz konteksta, izgleda kao da razmišlja o nekim vječnim pitanjima. - Što sam ja na ovome svijetu? - Tko su ovi ljudi oko mene? -Gdje prestaje moj pogled? A onda zvonce zazvoni i čovjek se trgne iz meditacije. Njegov odgovor uvijek razočara: - Da nije: Terminator?