Ljeto je, dragi Vi. Ljudi više svoga (dragocjenog) vremena provode u kafićima, kavanama, lokalima, krčmama, pivnicama, bircevim, i raznim rupama. Troše sate čavrljajući; najčešće gluposti. Ali i to je sasvim normalno. Bitno je da vrijeme prođe. Uz laganu i neobaveznu kavicu, pivicu ili sokić. Izlazak u kafiće sastavni je dio naše (primorske?) kulture. Utkan u nas poput pašte i fažola. No, osim neizbježnog razgovora, i još neizbježnijeg pićenca, postoji još jedan razlog zašto se toliko vremena provodi na takvim mjestima. A to je nesputano i neriskantno uživanje u svim blagodatima parole "Vidjeti i biti viđen". Zaista, postoji li bolje mjesto za pokazivanje i promatranje, od kafića smještenog uz prometnu ulicu. Ljudi tamo pokazuju sebe (priznali oni to ili ne, i bili oni toga svjesni ili ne, upravo to čine) i promatraju druge. Da, odlazak na cugu je samo dobra isprika za odlazak u kazalište. U kojemu ste istovremeno i glumci, i publika. Najvažnija stvar je što nitko nije previše eksponiran. Niti glumci nisu glavni glumci, niti publika nije ona koja sjedi u prvim redovima. Više se radi o sporednim glumcima, gotovo statistima, i o gledaocu koji je smješten negdje u sredini. Pripadniku tzv. mase. Okruženi ste ostalima. A i "ostali" su okruženi vama. Jedni drugima činite paravan. Isto vrijedi i za pripadnike kaste prolaznika. Okruženi mnoštvom, osjećaju se nevažnijima i beznačajnijima no što to jesu. Ali, to je dobar osjećaj. Nekakva vrsta sigurnosti. Ukoliko kakav glumac/gledaoc osjeti da je drugačiji, posebniji, da ima značajniju ulogu, nastupa trema. Tako se posjednuti pijuckatelji počinju vrpoljiti, zalizivati svoju kosu, uspravnije sjediti. Bezrazložno se, i glasno smijati. Zavodnički srkati svoje pićence, te još zavodničkije kružiti pogledom u potrazi sa naivnom ( ili možda ipak ne?) žrtvom. Promjene se uočavaju i na drugoj sorti glumaca/publike, onoj koja pored kafića samo prolazi, svojim putem, i svojim poslom. I takvi, malo ohrabreni, počinju pokazivati znakove primjećenosti. Dok mimoilaze otvorenu terasu, oni žele zadržati, ili se postaviti, u dostojanstven i znakovit stav. Ponosito, i dakako, zamjetno uzdižu svoju glavu, u pokušaju da djeluju sasvim hladno i nezainteresirano za raju u lokalu. No, pogled im uvijek, sasvim slučajno(?) skrene u masu. Pod opravdavajućom, i vrlo uvjerljivom izlikom da traže poznanike, prijatelje, i uglavnom poznate osobe, njihovi pogledi diskretno i pseudoletimično skaču sa lica na lice. Oni žele što brže, što neupadljivije, i sa što manje izazivanja pažnje, promotriti što više glava koja sjede za stolovima. Vrlo zanimljiv nesklad mirnog i odmjerenog hoda, i brzog i nekontroliranog, gotovo nervoznog skakutanja pogledom. Obje vrste ljudi sklone su izmjenjivanju svojih uloga, ovisno o položaju. Sada si sjedeći glumac, sada pasivni, gledani prolaznik i obrnuto. Postoji jedna zanimljivost. Svakome, pa i najrevnijem i najpredanijem sugovorniku, u razgovoru pogled jednostavno skrene. Koliko god je osoba s druge strane stola zanimljiva, lijepa, i sl. pogled će sigurno, kad, tad skrenuti u pravcu interesantnijeg lica. Jer, nepoznati ljudi uvijek djeluju zanimljivije od onih poznatih. To je, sugovorniku, očito vrlo neugodno. Zbog toga oni koji stvarno žele pričati, i kojima je stalo da ih drugi slušaju izabiru kakav povučeni, tihi (pa možda i romantični) kafić. Tako si otklanjaju svaku sumnju da će im pogledi vrludati. Ali, kao što sam u uvodu napisao, ljeto je, dragi Vi. Vrijeme kada pogledi moraju kružiti, u potrazi za zanimljivostima. Zato, samo naprijed, naručite već jednom tu hladnu pivu, koju toliko često, i tako napadno reklamiraju. Zavalite se u hlad, pod veliki suncobran, i promatrajte. Ukoliko je to preskupo, prošećite gradom, i promatrajte one koji promatraju vas.
Nagradno pitanje: Koliko je puta u tekstu spomenuta riječ: promatrati?