Požari su harali Dalmacijom. Bilo je jako opasno. Vlada je sporo reagirala. Nije na vrijeme slala pojačanja. Kanaderi nisu mogli letjeti. Vatrogasci su bili na izmaku snaga. Pa su se naši ljudi počeli organizirati. Pomagati vatrogascima. Nositi vodu. Kuhati... A onda su odlučili pomoći i navijači. Organizirana skupina navijača iz Zagreba odlučila je pomoći svojim neprijateljima iz Splita. Najveće rivalstvo u Hrvatskoj odgurnuto je u stranu da bi se spasili životi i imovina. I onda se piše kako je to plemenito, divno, ljudski. I zbilja jest.

A onda se ja pitam, a zašto si naši ljudi pomažu samo kada je u pitanju totalna frka? Zašto ne mogu to raditi i kada je normalno i mirno? 

Jer, kada je sve u redu, onda se te iste grupe, koje sada gase požare, mlate. Zbog nogometa. Dočekuju jedni druge na cesti i razbijaju se.

– Pa tako je to. Kad je mir, dosadno je. Nema akcije.

– Pa što ne možete uživati u tom miru?

– A kako da uživam, vidi kako živim!

– Znači, ta akcija je tu da te malo izbaci iz stvarnog svijeta?

– Pa, malo da, imam neprijatelje, imam svoju ekipu. Ratujemo, putujemo.

– A ako je netko namjerno potpalio te požare, možda i on želi malo akcije?

– Vjerojatno. A možda je i terorist?

– Možda jednostavno želi malo toga: da ima svoju ekipu, da gasi, da bude uzbudljivo. Da životi budu ugroženi.

– Kako je to lijepo. Šteta što je rat završio...

– I dobro da ga ima u drugim oblicima.