Prvi dan u Zagrebu nakon ljeta i odmah šok. Glasna automobilska truba. Kako kaže Mladen: "To para mozak!". Vrišteći je protutnjala kroz moje uši. Odjednom. Gledam uzbuđeno oko sebe: "Što se, kvragu, dogodilo da netko tako luđački trubi? Pogledam prema autu koji dreči: U njemu vozač crvenih očiju nervozno stišče volan i maše rukama: Makni se! Miči se! Gledam ispred sebe: stojim na pješačkom prijelazu. Gledam na semafor za pješake: zeleno. Te činjenice pokušavam rukama objasniti vozaču. Pokazujem na zebru i na zelenog čovječuljka koji hoda. A onda na sebe. Njegovom mozgu pokušavam pokazati da sam ja taj zeleni hodač. Ali ne, njemu se žuri. On je nervozan. On trubi. Paradira. Iako ga, nasreću, ne čujem kako u autu urliče, ipak po pokretima usnica razaznajem neke riječi. Svi ih dobro znate a nikad ih nitko nigdje nije zapisao. Baš zato što urliče ja još više usporavam svoj hod. Smirujem. Dok mi je zeleno, ja smijem biti na pješačkom, zar ne? Kad je vidio da sam stao i odlučio promatrati okolicu, totalno je pošizio. Trubio je bez prestanka, stiskao gas te jasno i razgovijetno psovao. Jedan čovjek je stao baš tu ispred njegovog auta i gleda u daljinu. Jedan jedini na pješačkom prijelazu i baš ispred njega. I još je smiren! Smješka se! Poludit' ću! Baš tu, baš sad, baš danas baš ovdje i baš!! Pažljivo brojim sekunde. Ne smijem ostati ni časka duže no što mi određuje lampica. Ovaj luđak će sigurno krenuti istog trenutka kada mi se upali crveno. Pažljivo odbrojava i stišće gas. Čeka start. I tako-stojim ja-stoji on. 3,2 1: crveno! On naglo kreće, ja skačem u stranu. Juri u nepoznato i nastavlja trubiti u daljini. Stojim na trotoaru (na sigurnom) i gledam ga kako se udaljuje. Sve je manji i manji. Nestao. Mislim si: koja sam ja budala. Još veća budala od one budale koja je tamo nestala. Provociram živčane Zagrepčane. A zbog čega? Do jučer sam se kupao u moru. U Rijeci. A danas udišem ovaj smog i mičem se glasnom glavonji koji negdje juri. More je malo hladno, ali ipak je još uvijek za kupanje. Hm, nova reklama za stambene kredite. Da, i nekako je čišće more nego prošle godine. Brzi Internet. Šetam Zagrebom. Kako se taj grad mijenja. Sve je više mladih ljudi u odijelima koji svoju torbu nosaju amo-vamo. Pogledi usmjereni u daljinu. Uglavnom rade po stranim bankama. Da, vidim ih kako sjede u uredima. Kroz velike prozore. Uredni, čisti, svježe počešljani, dobra plaća. Uspravni. A sve je više i djevojaka koje hoće uhvatiti nekoga takvog. Našminkanih, blještavih, samouvjerenih, ravno-hodajućih, dobrih bokova i sisa. Pune su ih teretane. Što svi oni hoće? Hm, vjerojatno su se isto pitali i riječki ribari kada su ovdje došli takvi ljudi i počeli graditi luku. Pa rafineriju, Tvornicu konopa, Tvornicu papira, Torpedo... Isto su tako izgledali: samouvjereni, sigurni, zgodni. Možda ne toliko našminkani kao ovi danas. I onda su se riječki ribari pitali: Što to ovi ovdje hoće? Danas vidimo što su htjeli. I što su iza sebe ostavili. Ljudi se ovdje i dalje kupaju u moru kao što su se kupali i prije ne znam koliko stotina godina. Oko njih su nicala industrijska postrojenja i more je postajalo sve prljavije. Njima su pričali o napretku, o civilizaciji, o tome koliko su zaostali. A onda im dovozili to što su zvali napredak. I onda zaprljali more, zaprljali zrak i zaprljali mozgove. Evo ih sada stari se bore za penziju. To mi je najveće razočarenje u životu. Kad shvatiš da ti stari za koje si mislio da su mudri, da su ti stari jednako glupi kao i mladi. I da im je svo to iskustvo o kojem toliko pričaju-uzaludno. Mislio sam da ljudi s godinama postaju pametniji. Mudri starac ili što ti ja znam. A evo ih, pričaju o desnici i ljevici i ustašama i partizanima i HDZ-u i SDP-u. I guraju se u redovima kad se otvaraju supermarketi. A sve je to ionako besmisleno i izmišljeno. Sve to uopće ne postoji. Sami od sebe radimo budale. Eh, volio bih da pišem nešto novo. Ali toga nema, dragi Vi. Postoji samo staro koje se uvijek i iznova vraća. Na našu nesreću, ljudski vijek je taman toliko kratak da ne možemo vidjeti koliko je sve zapravo isto. Premladi smo i imamo prekratko pamćenje. Evo, čitam da se u svijetu ljudi malo po malo pitaju zašto toliko rade. Mislili su da će im budućnost donijeti manje rada a više slobodnog vremena. A zapravo, upravo je suprotno. Mislili su da će im budućnost donijeti više novaca-a suprotno je. I sada se bore za sebe. Pitaju se: kako je došlo do toga da se u čitavom svijetu toliko radi? Kada su novi Amerikanci htjeli one stare Indijance zaposliti u poljoprivredi ovi su im rekli da su ludi. Jer, zašto raditi, pitali su, kada im hrana raste svuda oko njih. Amerikanci su te primitivce poubijali. Danas im se sve više i više dive. Isto tako, kad je neki poglavica došao sa stepe u Washington, mislio je da je došao u pakao. Sve izbetonirano, bez zelenila, životinja, vjetra. Strašno. Moj šok sa onim ubrzanim drekalom, vjerojatno nije ništa prema njegovom. A opet je šok. Drugi put mu neću stati na put. Tome nema pomoći. Neka juri. Neka juri.