Oštećeni u prometu s pravom su višekratno zaštićeni. Jedno od efikasnih pravnih sredstava kojim se štiti njihov položaj jeste i načelo objektivne odgovornosti. Po tom načelu odgovara se prema (su)putnicima u vozilu: Suputnik koji je u vozilu ozlijeđen ima pravo tražiti naknadu štete i od vozača svoga vozila (koji nije kriv za nezgodu) i od vozača vozila koji je skrivio ili bolje reći uzrokovao štetu. Ima pravo tražiti naknadu i od obojice, koji mu odgovaraju solidarno. Naravno, po istim načelima po kojima odgovaraju vozači - odgovaraju i osiguratelji kod kojih su ti vozači osigurali svoju odgovornost. Oštećeni se, međutim, obrati jednom osiguratelju s odštetnim zahtjevom i od njega dobije naknadu štete, i to temeljem potpisanog sporazuma o naknadi štete (Sporazum o namirenju). U tom sporazumu lijepo stoji odredba da je navedenim iznosom njeno potraživanje namireno u cijelosti, te da se odriče bilo kakvih drugih zahtjeva iz ovog štetnog događaja prema osiguraniku i njegovom osiguratelju "Mediteran" osiguranju i bilo kojoj trećoj osobi. Nagodbu je potpisala osobno (starost 19 godina), slobodnom voljom. Inače, "Mediteran" osiguranje joj je odgovarao kao osiguratelj odgovornosti vozača u čijem se vozilu u trenutku ozljeđivanja nalazila. I gle. Nakon što je potpisala ugovor o namirenju i nakon što je primila isplatu u ugovorenom iznosu oštećena saznaje da je vozač koji je skrivio nezgodu osiguran kod drugog osiguratelja i da bi kod tog osiguratelja naknada za takvu ozljedu bila znatno veća. Samoinicijativno (čitaj - na nagovor odvjetnika) vraća "Mediteranu" primljeni novac i tuži ovoga drugog osiguratelja. Prvostupanjski sud (Općinski sud Rijeka - P 2450/98) obvezuje tuženog osiguratelja, a njegov prigovor da je tužiteljica naknadu štete ostvarila od "Mediteran" osiguranja i to na temelju potpisanog ugovora o namirenju, odbija uz slijedeće obrazloženje: "U pogledu istaknutog prigovora namirenja, odnosno ostvarene naknade štete iz predmetnog događaja po osiguravajućem društvu "Mediteran", sud je izvršio uvid u spisu priležući nalog za povrat novčanih sredstava namijenjenih naknadi štete iz kojega je razvidno da je tužiteljica ponuđeni iznos, točnije isplaćeni iznos vratila "Mediteranu", slijedom čega je prigovor tuženika valjalo odbiti". Dakle, sud smatra da se ugovor (ugovor o namirenju štete) može naknadno, voljom jedne od ugovornih stranaka, bez valjanog razloga raskinuti. Zaludu su nas nekada (da li još uvijek?) učili da je u ugovornim odnosima temeljno načelo još iz rimskog prava pacta sunt servanda, dakle, ugovori se moraju poštivati! Istim putem kreće i drugostupanjski sud (Županijski sud Rijeka, Gž 1107/99 od 20. lipnja 2001. g.) : "Zbog vraćanja isplaćenog iznosa nije došlo do ispunjenja obveze od strane drugog dužnika, drugog osiguratelja, a na taj način je barem konkludentno stavljen izvan snage Sporazum o namirenju, ukoliko je zaključen između tužiteljice i "Mediteran" osiguranja iz Zagreba, jer ovu tvrdnju o postojanju sporazuma tuženik ne dokazuje. U svakom slučaju i da je sporazum zaključen, vraćanjem isplaćenoga iznosa on je konkludentno stavljen izvan snage...". Dakle, taj sud nas uči nečemu što nismo znali: da se zaključeni ugovor, i to nakon što je jedna ugovorna strana izvršila ugovorenu obvezu, može raskinuti običnom konkludentnom radnjom druge strane! Netko bi doista morao ponoviti gradivo. U prošloj kolumni rekli smo tko.