Šetao sam Korzom poslije rukometne pobjede i gledao pijane mladiće opasane zastavama koji pjevaju: "Zovi, samo zovi…". Drsko ulaze u dućan i mašući rukama nastavljaju pjevati pred preplašenom prodavačicom. Ova se ukopala i gleda. Boji se da štogod ne razbiju, nije njen dućan. A ovi se razmahali i razbahatili. Oni su sada rukometaši i oni su pobijedili i njih danas nitko neće zajebavat i sad im još treba piva da to potvrde. Ako treba, samo zovi, oni će doletjeti čim popiju i pomisle da su sokolovi. - Ajde mala ne seri, daj ovamo pive za nas! I mala pokunjeno i šutke-daje…a što će? Mora bit tiha da ih još ne bi isprovocirala. Nije dobro pijancima odgovarati: možeš dobiti batina bez veze. I svi ostali u dućanu to znaju. Pokorno spuštaju glave i, gledajući drugamo, čekaju da galama prođe. Oni nisu tu i oni ništa ne vide. Ustvari, ništa se niti ne događa-to je sve normalno. Mozak isključen. Solidarni građani. A prodavačica, sama usred mnoštva, istupa i pruža ruku, jer, ako ne plate oduzima joj se od plaće. Ti navijači… baš su onako, šašavi, zar ne? -Ajde mala ne seri! - Mi smo pobijedili! Drugi dan, trijezno jutro. Kava i novine. -Jesmo se ubili jučer! Al' smo ih razvalili! Na prvoj stranici velika slika. Nasmijani pobjednici. Oni koji su pobijedili Nijemce. Medalje, vijenci, buketi. Radost. S pravom. Slika u novinama-ko' slika. Baš za izrezat pa na zid u sobi-između polugole Severine i brončanih nogometaša. Gledam u tu sliku da ću se divit' zlatnicima ali…što je ovo? Nešto strši. Među snažnim mladićima u bijelom nalazi se nešto crno. Gledam-ma sigurno je muha sletila na sliku. -Iš' muho, bjež' sa zlata! Udaram po novinama-još je tamo. Nije muha. A što li je, bogamu? Gledam bolje-čovjek. Probam se i njemu divit', al' ne ide. Nekako se ružno osjećam. Znači-nije rukometaš. I stvarno-gledam-nije. Jer, svi oko vrata imaju medalje-a ovaj-kravatu. Ali opet, izgleda kao rukometaš. Nasmijan, zagrljen, kao da je pobijedio na Olimpijadi…Pa tko li je taj čovjek? To mora da je trener. Treneri su uvijek drukčije obučeni i sjede u sredini. Gledam bolje-nije trener. Ni ostale face ne liče na trenersku. Njega ni nema na slici-preskroman je. Pa tko je onda toliko važan da je zaslužio centralno mjesto među zlatnim rukometašima? Jel' to organizator Olimpijskih igara? Ne, on je umro. A jel' predsjednik države? Ne-on je ostao doma. A jel' onda pilot koji je naše zlatne tako sigurno vozio-piloti se oblače tako u crno. Gledam-nema ona krilca na ramenima, znači, nije pilot. A, znam-to je sigurno sobar iz hotela koji je igračima bio toliko simpatičan pa su mu ostvarili san da mu slika izađe u novinama. Ali, što bi sobar radio na stadionu? Onda to može biti samo navijač-neki od onih koji su platili grdnu lovu da bi navijali na licu mjesta. Sigurno je od radosti preskočio sva osiguranja i završio u naručju svojih idola. Gledam-nema ni crven-bijeli-plavi ni šahovnicu. Nije navijač. Pa tko je onda taj uljez? Terorist? Tjelohranitelj? Prodavač kokica i kikirikija? Tko? Nitko od svega navedenog. Sad sam se sjetio od kuda mu je poznata ta faca-to je Vrdoljak. A tko je taj Vrdoljak, pitate se sad Vi? Što on radi među zlatnim rukometašima kad se čak ni trener nije slikao s njima? Tko je Vrdoljak? Hmm. Sjećate li kad je Janica pobijedila i kad se onda poslije vratila u Zagreb i bio je doček. Onda kad je Ivica svirao gitaru. Tada se, na dočeku na pozornici između Janice i Ivice i mame i tate ugurala još jedna figura. Neki M. Bandić. Kesio se između Kostelića kao da im je mlađi brat. I još ih je grlio i ljubio i smijao se kako se rijetko tko smije. I smijao se baš u kameru-da ga snimi. Tako da mi koji gledamo mislimo da je on sa njima dobar i da im je prijatelj i da ga znaju i da je on isto faca. E, taj M. Bandić-to je Vrdoljak. Samo je ime promijenio. Ili, da budemo lokalni, na našem karnevalu ima klaun koji je uvijek na čelu kolone a nije meštar Toni. I to je Vrdoljak. Tjeralo je Vrdoljaka osiguranje igara dalje od igrača jer da je to službena slika za novine i plakate i za televiziju i da se kasnije može slikati koliko kod želi, ali ne-on se zalijepio i oće i oće. I na kraju uspio-slikao se. Ugurao prvo guzicu, pa koljena, pa glavu pa ruke. Zagrlio svih, nacerio se i: Blic!-u povijest. Ni kriv ni dužan. Među zlatom-crni Vrdoljak-a ja mislio muha. Danas treba biti jako oprezan kad se 'oćeš divit' pobjednicima na nekoj slici. Pogotovo kad ih je na slici puno. Uvijek ima uljeza. Evo, među rukometašima sjedi jedan jako dobro kamufliran. I što da ga nisam vidio? Divio bi se Vrdoljaku. Užas! A da sam objesio sliku na zid misleći da ću u sobi imati zlatne dečke? Dobio bi Vrdoljaka. Tko zna kako bih spavao dok me on, nasmijan gleda? Čuvajte se, dragi Vi, čuvajte se uljeza.