Svakih nekoliko dana, uz podatke o statističkoj promjeni broja noćenja, u vijestima pristižu i oni, malo konkretniji podaci. Šamaranje razvratnih Španjolki. Pretučeni homoseksualci… Turčin koji skandalizira crkvu. Sezona je pri kraju. Broj modrica u porastu. Očekivano? U razgovoru sa nekolicinom prijatelja koji studiraju vani (veća je vjerojatnost da će dobiti stranu stipendiju nego hrvatsku) dolazimo da istih zaključaka: to sigurno nije slučajno. Dakle, nažalost, očekivano. D. je proputovao svijet. Kaže da nigdje nije vidio toliko tučnjava kao kod nas. Tek kada je vido ostale krajeve, postao je svjestan da ovdje nešto nije u redu. Gotovo da nema izlaska bez da se dogodi neki incident, ili da se bude na rubu. Tučnjava sunarodnjaka je najnormalnija stvar. To se više nikoga niti ne tiče. Ali ljeto je ipak posebno godišnje doba. Dolaze naivne žrtve koje prizivamo širokih ruku. A onda… Udri po razvratu! Opali po smijehu. Raspali po ljubljenju. Zatuci znatiželju! Ošamari toleranciju. Zabij prst u guzicu rasnoj snošljivosti. Vlada paranoja. Kupuju nam zemlju! Postavlja se pitanje-što bi Hrvati s tom zemljom da je ne kupuju ti prokleti stranci? Hrvati su je imali svo ovo vrijeme. Što su učinili s njom? Panično se izjavljuje: kupuju ruševne kuće!! A zašto su te kuće postale ruševne? Zašto su maslinici opustjeli? Zašto se uvozi hrana? Zašto ne možemo imati svoju banku? Jesmo li narod idiota? Ispada da jesmo. Kada prođete hrvatskom obalom i divite se divnim starim gradovima, pitate li se ikada tko ih je sagradio? Za rafineriju u Bakru i terminal u Omišlju vjerojatno znate… Ali one lijepe stvari. Što stoljećima stoje uz obalu… Gdje bi bili da smo umlatili svakog stranca koji je ovdje došao? Gdje bi bila Hrvatska da se naši preci nisu spustili do mora, već da su odlučili ostati, tako, malo sjevernije. Recimo tamo gdje su ostala braća Česi? Bez mora i turizma, tih istih stranaca koji donose lovu, kako bi se ovdje živjelo? Ili Rijeka, kako bi izgledala da, slučajno, nije uz more. Da je i ona sjevernije… Sada grad(a i državu) potresaju brojne afere. Već se čuje ljude kako govore-grad slučaj. Padaju korumpirani doktori. A čitav grada je znao da su korumpirani. Ali se svejedno čude. Je li to slučajnost? Iznimka koja potvrđuje pravilo? U moru korupcije koje već stoljećima valja ove naše krajeve polako izbijaju otoci normalnosti. Hridine i stijene kopna. Dolaze prisilno. Jer Europa to od nas traži. Da nije bilo te prisile, do kada bi to trajalo? - Ne talasaj, viču iskusni plivači. - Ne talasam ja. To oni iz Evrope! - Majku im njihovu! Naši političari, glavonje naroda, govore da treba ići naprijed, a svim se silama truda da ostanu tu gdje jesu. Ukoliko ovdje ikada dođe do "normalizacije", oni će biti prvi na udaru. Bolnice se raspadaju. Sudovi u kolapsu. Školstvo u reformi. Provodi se zaglupljivanje pod oštrim pogledom Ministra. Svi su neprijatelji, a meni se čini da smo najveći neprijatelji mi sami, samima sebi. Ali, kako ne možeš biti ljut na sebe-umlati stranca! (Požurite, sezona je pri kraju).