Šećem šumom. Negdje sam u srcu Gorskog kotara. Oko mene se uzdiglo nebrojeno mnogo visokih tamnih stupova. Na svakom deblu kojem se približim prostrt leži debeli sloj jarko-zelene mahovine. Kada rukom prelazim preko nje, imam osjećaj da milujem neko krznato stvorenje. Krznatu biljku. Veliki meki medvjed. Ovdje sam došao na poziv patuljka. Brati gljive. Međutim, ja samo stojim i gledam. Kada gradsko dijete uđe u šumu, ne može, a da ne ostane pod utjecajem. Nema betona, nema mase ljudi… Samo zeleno. Posvuda zeleno i sve uokolo zeleno. Bez kraja... I tišina. Tišina je toliko glasna da mogu čuti sebe kako dišem. Oni koji su se barem jedanput spustili ispod vode sa bocama kisika na leđima znaju kakav je to osjećaj. Uron duboko u zeleno more. Ono vas potpuno okruži i preuzima kontrolu. Otiskujem se u taj svijet. Hodam vrlo polako. Imam osjećaj da baš tako treba. Tako i nikako drugačije. Noga ispred noge. Teško, sigurno, čvrsto i polagano. Naprijed. Plivam kroz granje. Stabla koja se ispred mene otvaraju izrasla su tako da formiraju drvored. Dvije strane trupaca, jedna paralelna s drugom, putuju u daljinu. A put između njih je prirodna glavna ulica. Šumski Korzo. Kakve li slučajnosti da su izrasli baš tako pravilno. Zaista kao neka ulica. Ali, gdje su prolaznici? I u tom trenutku preda mnom se stvorila neobična slika. Taj "šumski Korzo" je oživio. Spojio se sa svojim riječkim bratom. Usred Gorskog kotara, po toj glavnoj cesti, koračala je gomila ljudi. Kao da su male figurice na navijanje, a neka ih je svemoćna ruka prebacila u drugo okruženje. Velikom djetetu dojadilo je igrati se u gradu, pa je svoje građane preselio u šumu. Dragi Vi, neobičnog li prizora! Zamislite svu gradsku vrevu i užurbanost prenesenu u tišinu i bezvremenost prastare šume. Nisu nikako usklađeni. Kao kada mobitel bez prestanka zvoni usred mirnog i meditativnog koncerta. Jedni jure prema lijevom, a drugi prema suprotnom kraju šume. U beskraj. Dvoje glasno pričaju: prepiru se oko kreditnih stopa. Cura zamjera svome dečko što prečesto promatra druge djevojke. Ovaj mrko sluša, gledajući pritom stražnjicu zgodne brinete koja je iskrsnula pred njima. Tri mladića prekrivena plavo-bijelim šalovima "Rijeke", u samouvjerenom hodu, njišući se, grabe naprijed. Izmiče im se mali starčić. Juri u banku-po penziju. Skoro je pao kada su mu neki "derani" projurili pred nogama. Brunda sebi nešto u bradu. "Ja nikada neću biti takav", misli samouvjereni muškarac u ispeglanom crnom odijelu. Pogled mu zapinje za zgodnu djevojku koja nešto zamjera svome prijatelju. "Takva cura sa onakvim tikvanom. Prava šteta…" U srcu Gorskog kotara ja promatram svakodnevnu Rijeku. A zatim, zabavljen tom slikom, odlučujem zamisliti i njenu suprotnost. Hajdemo sve te gradske ljude prilagoditi miru šume. Usporavam ih hod… Opuštam izraz lica… Produbljujem dah i govor… Puštam šumi da ih grli i osvaja… Starčić stavlja ruke na leđa. Mašta o prošlosti. Navijači umorno sjedaju na proplanak. Mladi biznismen promatra krošnje. Par zagrljen korača. Uživaju u svakom trenutku koji provode zajedno. Figurice su se u trenu prilagodile praiskonskom okruženju. Odlično! Sada ih tako promijenjene mogu vratiti, da vidim što će se dogoditi. Podižem ih sa šumskog tla i prenosim nekoliko desetaka kilometara južnije. U grad iz kojeg su potekli. Sada figurice slijeću na Korzo, u vrevu. I opet nesklad. Usred nabujalih gradskih voda, moje figurice plove polako i opušteno. Kao da nisu dio toga svijeta. Svi ih prestižu, udaraju u njih. Figurice ovdje ne pripadaju. Zato odlučujem usporiti čitav grad. I u trenu to uspijevam. Sada svi koračaju polako: lijeva noga ispred desne. Pa desna ispred lijeve. Pa lijeva ispred desne. Razmišljaju samo o tome. O Rijeko, kako si sada smiješna! Tvojom glavnom ulicom ljudska rijeka protječe tako polako. Pored nje čak i Rječina izgleda kao nabujala sila. O Rijeko, kamo juriš kada juriš? Ali; ova mirna slika nikako mi ne pristaje u sivilo grada. Figure se ovdje muče. Ne mogu disati. Zato ih radije vraćam šumi. A moćno zeleno ih ponovo grli. Crni komadići drva naziru se u zelenom krznu. Gladim veliki komad mahovine, a crna drvca iskaču iz nje. I ljudi u šumi nestaju. I opet je mir… Gle! Ispred mene se pojavila gljiva… Možda ću danas ipak nešto pojesti.