Baš kao što su i najavili, hrvatski san počeo je spektakularno. Veliki vatromet, busanja o prsa. Spojio se sjever sa jugom. Sada, kada je Hrvatska kompletna napokon možemo punom parom naprijed! Što nas je sputavalo i kočilo, nestalo je. Sada smo slobodni i moćni ljudi! Već sljedeći dan - kilometarske kolone; sati i sati čekanja. Kao i svaki san naših političara, i ovaj se sudario sa Velebitom jave. No dobro, ovaj put barem imaju kakvo - takvo opravdanje, osim njih samih: Ljeto je. Gužve su po čitavoj Europi. Pa nije ništa čudno da su gužve i kod nas. Ljudi su nahrupili u velikim količinama. Dolaze sa svojim lufmadracima i ručnicima, partnerima, djecom i, što je najvažnije, sa svojim Eurima. Lova se slijeva na naše more! I sada, od kada je probušeno jedno brdo, tek sada će početi teći kako treba. Jesam li napisao ljudi? Samo je privid da nam dolaze ljudi. Ne vjerujem da ih mnogi gledaju kao takve. Oni su hodajući novac. Tj. oni su hodajuće krave muzare iz kojih novac treba isisati. Nisu baš predebele, ali, kad se poklanja, tko gleda? Treba samo zasući rukave i... E! Tu počinje problem. Kada se šećem našim turističkim mjestima, često zamišljam da sam turist. I onda zamišljam što bih ja, dok sam zamišljeni turist, želio raditi. A onda gledam da li toga ima. A nema. Kada, dakle, vidim da toga nema, onda zamislim nešto drugo što bi, kao turist, želio raditi. A onda idem u potragu za tim drugim. I ne nađem. Onda prestanem zamišljati i stanem u red za sladoled. A sladoledar me gleda i čini mi se da je sve znao unaprijed. Zna svoj posao. Takvih kao ja odradio je na tisuće. Primijetio je on da se ja nešto nemirno okrećem. I onda je vidio da sam uzdahnuo prvi put. Nije mu oku promaklo i moje drugo traženje. A likovao je nad mojim sljedećem odustajanjem. I već je pripremio umjetni uslužni izraz lica kada su nam se pogledi susreli. - Izvolite? Zna on dobro da svi tražitelji prije ili kasnije završe kod njega. Stavio je natpis da je kuglica 4 kune i čeka... i zna da će dočekati. Dapače, ljudi ga mole da im proda sladoled. Biti na moru a ne jesti sladoled? Usto i pomaže pri vrućini. A i liječi dosadu. 5 minuta zanimacije, nema veze, daj 5 minuta. Sve je to dio ljetovanja. Ostalo što se može raditi je… ništa. Kupaj se, sunčaj… Jedi i pij. Spavaj do sutra. A možda je to upravo ono što turisti žele? Isključiti se. Godinu dana rade svaki dan. Pristojno, po pravilima poslovanja i ponašanja. Stalno netko nešto traži i zahtijeva. A onda, dođeš ovdje i ništa. Nitko ništa neće. A ako ti dosadi… pojedi sladoled. Pa opet na plažu. Gledam ih, baš sam bio u Mošćeničkoj dragi. Gomile ljudskog mesa prži se na kamenoj plaži. Siti, zadovoljni, griju svoja tijela. A onda ih hlade. Nagurani jedan do drugoga. Toleriraju bose noge, znojne pazuhe… Ono što nikad ne bi podnijeli u njihovom svakodnevnom životu, evo, ovdje plaćaju. A turistički djelatnici se prema njima i ponašaju kao da su gomile mesa sa Eurima. Plaža je prljava, prepuna čikova. Riba koju im poslužuju nije svježa, koliko sam uspio vidjeti škicajući u tanjure. Pive su one najjeftinije po cijenama skupih. Stolice plastičnjaci, stolovi također. I stolnjaci. Hrana sklepana na brzinu, da se napuni želudac. Kao da gledam kakvo veliko uzgajalište. Uzgajalište ljudi. A kod uzgoja postoje kategorije. Ovo je niska kvaliteta. Sve je kao proizvodnja. Turisti na svoje domaćine gledaju kao na strojeve koji bi ih trebali posluživati i ugađati im, a ovi na njih kao na strojeve koji će im osigurati mirnu zimu. Toliko je mnogo jednih i drugih da su važne samo njihove funkcije: ugostitelj i turist. Kao što je janjac koji se okreće na ražnju jednostavno obični "janjac". Nije Bijelko, Snješko ili Bobi. I pile koje se u supermarketima vrti je samo obično "pile". Nema imena. Ono je hrana koju će netko pojesti. A ako je tako sa janjcima i piletinom, zašto bi s ljudima bilo drugačije? Krajnji cilj uzgoja nije tako banalan, kao meso, već mnogo "uzvišeniji": akumulirani ljudski rad - novac. Novac koji će netko potrošiti. A zašto bi neki radnik, novac u sirovom obliku, imao ime? Hans, primjerice? On je jedan od tisuća Hansova koji će proći kroz granicu, biti registriran u statistici, i potrošiti toliko i toliko Eura. On će biti konzumiran u turističkoj zemlji(misleći da se zabavlja) a poslije njega će doći drugi, koji hoće istu stvar. On misli da se zove Hans. A samo je obični, čovjek.