Vegetarijanstvo kao način života, sve se više širi i na ovim našim prostorima. Bojim se da i ovdje, kao i u mnogim drugim poljima podosta zaostajemo za Svijetom, ali promjene se događaju i to na bolje. Iako sam i sam vegetarijanac, ne bojte se, ne pada mi na pamet pokušati vas odgovoriti od jedenja mesa nekim ružnim primjerima iz životinjske svakodnevnice. Odluka o tome sasvim je individualna i intimna i ne treba ju siliti. Ono što mi ide na živce je pregršt gluposti koje o vegetarijanstvu pišu ili govore kroz medije ljudi koji sa ovom tematikom imaju malo ili ništa veze. Jedna od takvih bedastoća, svakako je tvrdnja da je biljna prehrana nedostatna a da bi zadovoljila sve čovjekove fiziološke potrebe. Pa, stvarno nevjerojatno. S jedne će strane tvrditi da je meso neizbježno, ako želimo ostati zdravi, a već slijedećeg trena, pri pojavi neke bolesti koja se ne da izliječiti samo medikamentima i operativnim zahvatom, posve ga izbaciti i posvetiti se makrobiotskoj ili nekoj drugoj isključivo biljnoj hrani kao ljekovitoj. Posebno je zgodna priča o željezu koje se resorbira iz mesne prehrane i teško nadomješta iz drugih izvora. Treba napomenuti da se željezo kao važan element može naći u više nego dovoljnim količinama i u mahunarkama, žitaricama i povrću, a da anemija nije problem količine željeza unesenog u probavni trakt, već nesposobnosti tijela da ga iz crijeva resorbira i kasnije ugradi u hemoglobin. Osim toga, najveći broj anemičnih osoba sasvim normalno jede meso. Pitanje količine kalcija i njegove veze sa mlijekom danas je vrlo diskutabilna upravo onoliko koliko i liječenje osteoporoze visokim količinama tog minerala. Bjelančevine i njihova količina ponovno su predmet rasprave u znanstvenim krugovima čak do mjere da je njihov pretjerani unos okrivljen kao mogući uzrok ili povod nekih kroničnih i malignih oboljenja. O antibioticima i hormonima kojima je krcato meso u modernoj poljoprivredi toliko je rečeno, da je bespotrebno bilo što ponavljati. Koliko je meso postalo dio naše svakodnevnice, bez koje ne možemo zamisliti niti jedan obrok dobro svojim pristupom pokazuju mnogi ugostitelji. Tako na putovanjima sa sportskim klubovima kojima sam fizioterapeut, a kada jedemo u raznim restoranima, na molbu da mi sačine bezmesni obrok, slijedi protupitanje: "Vi ste na dijeti?". Nakon čega slijedi poduže objašnjavanje, a završetak je uvijek isti. Na tanjuru dobijem kuhano povrće. Čim prijeđem granicu neke od susjednih država, stvar se iz korijena mijenja. Svaki restoran koji iole drži do sebe ima i poseban, vegetarijanski meni, sa punovrijednim obrocima od kojih je većina doista praznik, kako za oči, tako i za nepce. Ne moram dalje napominjati i onu predrasudu o vegetarijancima kao mršavim i gotovo prozirnim ljudima koje će otpuhati prvi povjetarac. Spomenuo bih u ovom kontekstu Željka Mavrovića. On se hrani po makrobiotskom sustavu. Pa, ne može se baš reći da je čovjek slab. Premalo je prostora u ovoj kolumni za osvrt na sve dobrobiti vegetarijanstva za zdravlje i vitalnost. Samo njihovo nabrajanje ispunilo bi jednu pozamašnu brošuru. Pa, opet, navika je navika i teško je zamisliti život bez dobre pečenke, odojka, kotleta, ćevapčića i tko zna čega još. Naravno, toliko "vrsta" vegetarijanaca zbunjuje prosječnog mesojeda i nije mu jasno da li i što to u stvari jedu vegetarijanci. Neki jedu ribu, neki pak jaja, a drugi opet ne žele čuti ništa čak niti o medu. U osnovi postoje samo dvije vrste ljudi koji ne jedu meso. Prvi su oni iz uvjerenja. Njima je u principu neprihvatljivo da imaju "komad leša" na tanjuru i da patnja jedne životinje, pa ma kako ona bila mala, beznačajna ili uzgojena, zadovoljava njihovu potrebu za hranom. Drugi su oni koji iz raznih zdravstvenih razloga ne konzumiraju meso i njegove prerađevine, omogućujući tako sebi pregršt dobroga, od bolje probave, sve do smanjenog rizika od arterioskleroze, infarkta srca i mozga.